ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)
Strana - 398
Za Nacionalni arhiv USA struktura prihoda u 1972. izgleda ovako: 1) Takse za uvjerenja, prijepise, fotokopije, uvez knjiga i restauriranje arhivalija za druge 6,005.121 SFr 2) Od prodaje štampanih i mikrofilmskih publikacija 2,843.251 SFr 3) Najam filmova i prodaja filmskih kopija 8,878.667 SFr 4) Od ulaznica u muzeje predsjedničke knjižnice 925.208 SFr 5) Kamati od namjenskih sredstava — zaklada 97.832 SFr. I bez naročitog komentara vidi se iz ovih redaka da se foto-laboratorij, knjigovežnica, laboratorij za restauraciju i kinoteka mogu organizirati kao visokoproduktivne djelatnosti. U diskusiji u povodu ovog referata prevladalo je pitanje koje formalno nije u vezi s temom: Koji je najpovoljniji odnos između arhivista (kadrova s fakultetskom diplomom) i arhivskih pomoćnika (kadrova sa završenom srednjom školom)? Pod »povoljnošću« toga odnosa misli se prvenstveno pozitivan utjecaj na efikasnost arhivske službe, a zatim i rentabilnost sa stajališta dotatora — državnog organa koji arhivu odobrava financijska sredstva, jer ni njemu nije u interesu, npr., plaćanje arhivista koji u stvarnosti obavljaju uglavnom poslove arhivskih pomoćnika. Sam dr Jörgensen smatra da je omjer 1 arhivist : 1—2 arhivska pomoćnika optimalan. Razumije se samo po sebi da je važan i omjer manipulanata i ostalog pomoćnog osoblja. Iz ovog pitanja iskristalizirao se dalji problem: na koliko tekućih metara, ili čak kilometara arhivske građe mora biti zaposlen jedan arhivist? G. Duboscq, direktor Nacionalnog arhiva Francuske, informirao je da u Francuskoj ima premalo arhivskih pomoćnika, a 1 arhivist dolazi na 7 km spisa. To bi za arhive s modernim (novijim) dokumentima bilo i dovoljno ako bi svaki arhivist raspolagao s dobrom ekipom pomoćnika i manipulanata. G. Ede, direktor Public Record Officea u Londonu, kazao je da njegova ustanova ima malo arhivista i zato se srednji kadar mora priučavati da obavlja barem neke poslove arhivista. Na godinu se izdaje 370.000 dokumenata masi od 100.000 čitača. I dr Mommsen iz Bundesarchiva u Koblenzu misli da se ne može odrediti stalni omjer: koliko km građe na 1 arhivista, jer to ovisi o starosti građe, njenoj prethodnoj sređenosti, količini već postojećih informativnih pomagala, pa i o broju zahtjeva za upotrebu građe. Slična mišljenja iznijeli su i drugi sudionici Okruglog stola. Dr Bernhard Zittel, generalni direktor državnih arhiva Bavarske, konstatirao je da je u ustanovama pod njegovim vodstvom mnogo arhivista opterećeno poslovima nižeg radnog mjesta. Zato će se tamo uvesti četiri razine stručnog rada: akademski, »viši«, srednji arhivski (osobito za novije spise), pretežno fizički poslovi. Naglasio je da treba dati svakome mogućnost da uđe u arhivsku službu (to znači da se ne bi smjeli primati, kao do sada, skoro isključivo diplomirani studenti filozofskog, pravnog, ekonomskog fakulteta, svršeni gimnazijalci ...). Dr Evans iz Nacionalnog arhiva USA naglasio je relativnu vrijednost fakultetske diplome; u njegovu arhivu posjednik takve diplome ne mora nužno zaposjedati radno mjesto arhivista, već i koje drugo. U tzv. međuarhivima (sabirnim centrima) u USA razrađena je formula »1 činovnik na 3.300 tm spisa«, koja se pokazala kao vrlo efikasna za moderne spise. Strogo se pazi da arhivisti ne rade rutinske poslove. Načelnik Glavne arhivske uprave SSSR Dolgih istakao je da moderno vrijeme traži dobro pripremljenog arhivista, punog znanja i iz filozofije, ekonomije i tehnike, a naročito iz elektronske obrade podataka. Mnogo arhivista u SSSR napušta arhive jer rad nije dovoljno naučno organiziran, pa se sada poduzimaju mjere da arhivi dobiju status naučnoistraživačkih institucija. U arhivskim institutima moći će se obrazovati i srednji kadar. Dr Dahm (Državna arhivska uprava, Düsseldorf) dopušta odnos 1:3 između arhivista i ostalog osoblja, ali u budućnosti treba težiti odnosu 1 :5, 398
