ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)

Strana - 345

kralj čini prvi i veoma velik znak milosrdnosti, velikodušnosti i pažnje prema Šubićima, iako, s druge strane, u kasnijem tekstu govori o poniznim molbama tih istih Šubića za kraljevsku milost. U svakom slučaju, primjer povelje Babonićima ipak dosta jasno pokazuje kako trebamo razumjeti kraljeve želje i njegovu posebnu naklonost prema Šubićima. Izgleda da se, što je arenga o kraljevoj naklonosti veća, to jače hoće naglasiti da se nekome, u ovom slučaju Šubićima, iskazuje velika milost i počast, iako ih tekst nigdje ne smije optužiti za »buntovnost« ili nevjeru kao manje značajne i manje moćne Baboniće ili bana Radoslava. 4. Naracija ili ekspozicija s peticijom. Iako većina većih, svečanijih ili važnijih povelja koje su potekle iz kancelarije kralja Andrije imaju, naročito nakon arenge, formulu promulgacije, ova se povelja i u toj pojedinosti nekako izdvaja od onih najuobičajenijih oblika ove kancelarije. U to su vrijeme te formulacije tako uobičajene, i mogli bismo reći već standardizirane, da je teško vjerovati da bi se ovdje moglo raditi 0 nekom anonimnom, nespretnom falsifikatom, kad smo po drugim dijelovima povelje (intitulacija, inskripcija) vidjeli da to mora biti djelo pisara koji dobro poznaje svoj zanat, samo što se ovdje, izgleda, rukovodi nekim posebnim, naročitim razlozima. Početak naracije pokazuje neku vrstu stilskog prijelaza iz teksta arenge na novi dio teksta, te slično kao i kod promulgacije ima na početku rečenice riječ »igitur«, tako da cijeli početak glasi: »Hac igitur dueti consideracione

...«. Ali uzalud očekujemo neki glagol koji bi na svečan način objavio početak glavnog teksta, ili »ad ... notitiam ... volumus per venire« iz spomenute povelje Babonićima,

76 ili neki sličan, tada uobičajen izraz. Tu odmah počinje tekst naracije, u kojem se na uobičajen način izlažu zasluge Šubića 1 razlozi koji su doveli do sastavljanja povelje. Formula naracije je dosta kratka, kao da kralju baš nije bilo stalo da previše naglašava zasluge i vojna djela šubića, nego ie nekako diplomatski izbjegao dug govor o tome, jer se nije mogao pohvaliti da su šubići bili u njegovoj službi, te se ta formula za razliku od veoma dugačke arenge, kratko završava s »militari meruerunt laurea decorari«, pa odmah prelazi na peticiju. . Taj je dio povelje zanimljiv već i stoga što opet njegova duljina i neobično konkretno razrađena detaljnost govori o tome da joj je sastavljač, odnosno izdavač, posvetio puno brige. Kako se u njoj u veoma dobrom svjetlu pokazuje sam kralj, koji s puno samozadavoljstva prima ponizne molbe braće šubića upućene preko njihova posebnog izaslanika, i iz tog se detalja može zaključiti da je baš kralju Andriji jedinom bilo stalo, i to posebno stalo da tu situaciju upravo tako prikaže. To mu kao sastavljaču i izdavaču očito nije bilo teško izvesti budući da je tekst pisao sam, kako je htio. Cijeli taj dio povelje završava riječju »admittere«. 5. Dispozicija. I po samoj duljini i po razrađenosti ovog, inače najvažnijeg, dijela teksta povelje vidimo da je ta povelja vjerojatno bila najdulja, a sigurno i najvažnija od svih povelja koje je izdao kralj Andrija. Po razrađenosti detalja i po političkom značenju, o čemu će kasnije još biti govora, ovaj dio povelje više je nalik nekom međunarodnom ugovoru, gdje se obje strane točno obvezuju na pojedine točno » Isto, str. 351—352. 345