ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)

Strana - 346

određene uvjete, od kojih svaki ima svoju precizno odmjerenu strukturu, težinu i značenje. Zaista bi se za tu povelju moglo reći da predstavlja tipičan feudalno-vazalski ugovor, u ovom slučaju između najmoćnijeg velikaša u državi i prilično oslabljenog kralja, koji takvim ugovorima, koji su dakako, sastavljeni pretežno u njegovu korist, pokušava nekako osigurati ili makar samo stabilizirati svoj položaj. Zbog poznata dva glavna uvjeta pod kojima kralj pristaje Šubićima dati gotovo neograničenu vlast u Hrvatskoj i Dalmaciji, cjelokupni se tekst dispozicije raspada na dva dijela, pa se to i formalno može vidjeti. Prvi dio teksta dispozicije počinje uobičajenim terminom »decrevit regia nostra dementia

...« i završava s »experientiam militarem«. Drugi dio teksta počinje s »Nos igitur« i završava s »veniant convocati«. Uzalud ćemo tražiti neku istovjetnu povelju, jer joj i sam sadržaj nameće, vidimo to i iz ovog primjera dispozicije, neku osebujnost i jedinstvenost. Jedino joj je donekle slična povelja za druge naše »dinaste« po važnosti, tj. za Baboniće. I tamo, kao i ovdje, traži se pristanak, dakle i podvrgnutost članu kraljevske obitelji u kojega kralj, dakako, ima najviše povjerenja. Dok je to u slučaju povelje Šubićima kraljica majka Tomasina, u povelji Babonićima to je »predragi« kraljev »ujak« Albertino Morosini, dakle » consensu, voluntate et beneplacito

... domini Albertini ducis totius Sclavoniae«

77 dobivaju Babonići svoje posjede 1. kolovoza 1299. g. A tog istog dana i ujak Albertino postaje novim vojvodom »totius Sclavoniae«, koji će svoju vlast dijeliti jedino s kraljevskim sinovima ako ih kralj bude imao!

78 Jasno je da je kralj tu vlast svoje kraljevske obitelji pokušao u potpunosti prenijeti na Hrvatsku i Dalmaciju, a jesu li se Šubići tome podvrgnuli, to je već druga stvar. Iz povijesnog razvoja znamo da nisu. Od Šubića je jedinih posebnim vazalskim obavezama trebalo tražiti tu ovisnost jer oni sami od sebe na to, kao na nešto što se samo po sebi razumije, nisu pristajali. Nakon tog završenog, najvažnijeg dijela povelja se nastavlja posebnim kraljevskim obećanjima i uvjeravanjima, kakva nalazimo i u povelji Babonićima. Dapače se i neki izrazi gotovo doslovce ponavljaju. Tako u povelji Šubićima stoji da će kralj svoja obećanja držati »fideliter

...«, dok se u povelji Babonićima kaže »in ea fidelitate«. To je neka vrsta zaključne klauzule, i to »clausula obligativa«,

79 kojom se vladar obavezuje da će sve donacije i obaveze s njegove strane, biti u potpunosti izvršene. U našoj povelji to svečano i ponovljeno obećanje gotovo da ima snagu koroboracije, koja je inače u ovoj neobičnoj formuli u svom uobičajenom obliku posve ispuštena. Umjesto nje stoji, izgleda, ova clausula obligativa, u koju se na neki opet neobičan način indirektno uključuju i »regni

... nobiles et barones«, te kralj i jedne i druge, tj. i Šubiće i sve svoje druge velikaše, »barones«, zaklinje da poštuju ovaj ugovor. Kralj kao da predosjeća da će povelja i njezine obaveze ostati komad papira, odnosno, pergamene, te se i ne usuđuje otvoreno pred svojim velikašima i plemićima, dakle u njihovoj prisutnosti izdati ovu povelju. Ta neobična formula, koja je opet karakteristična po svojoj duljini, dakle i važnosti, ima gotovo 10 redaka. W Isto, Str. 352. 78 Isto, str. 350. 1 351. 79 Usp. J. Stipišić, Pomoćne povijesne nauke u teoriji i praksi, Zagreb 1972. str. 150. 346