ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)
Strana - 283
jina je područje koje se zbog turskih pustošenja i samo u XVI st. nije moglo prehranjivati. No domaći su se ljudi ipak nekako snalazili. Problem se pojavljuje u oštrijoj formi s prvim vojnicima koji su stranci u utvrdi u kojoj služe. Opskrba stranih »gentes« počinje zapinjati u trenutku kad se pojavljuju ti novi »konzumenti«. Naime, prema poznatom zakonu ponude i potražnje na tržištu dolazak novih »kupaca« na Krajinu izaziva, kako ćemo još pokazati, nevjerojatan porast cijena, i vojnici ne mogu kupovati robu sa svojim malim plaćama, u kojima nije uračunat ovaj veliki porast cijena. Posebne poteškoće pri opskrbi nastaju u doba vojnih ekspedicija, kao što je bila ona 1537. ili za dolaska »Španjolaca« 1539. Križevački sabor 1537. točno popisuje koliko su kola živeža i kamo dužni dovesti, slavonski velikaši odmah čim to vrhovni zapovjednik odredi. Tada se računalo da će se sa slavonskih vlastelinstava dovesti 260 kola živeža, premda nije bilo određeno kakve će se namirnice dovoziti. Taj će živež vrhovni zapovjednik Kocijan plaćati po ranijim limitacijama i po stvarnoj tadašnjoj vrijednosti robe, i to iz svote koja je skupljena u ime ratne daće (dike). 158 Međutim, upravo insurekcija 1537, koja je trajala više od pola godine, pokazala je slabe strane takvog načina opskrbljivanja. Naime, zemlja je zbog rata neobrađena, kmetovi koji su vozili hranu na Krajinu su stradavali, gubili stoku, a roba im nije bila plaćena. Zato ubuduće treba odrediti da se živež vozi u Zagreb ili Varaždin i neka ondje vojska kupuje za svoje potrebe. Tako će se ujedno izbjeći nered u dovozu hrane. 159 Unatoč prijetnjama plemstvo i na novom saboru 1538. priprema živež za novuvojnu. 160 Davanje živeža za vojsku postaje, kako ćemo još vidjeti, plemićka obveza. Oba dosad spomenuta načina obrane krajiškog područja ne izazivaju i ne uzrokuju na području »ostataka« neke teritorijalne promjene u tom smislu da se vojnički organiziran teritorij izdvaja ispod jurisdikcije bana i hrvatsko-slavonskog sabora. Događalo se doduše da carski vojnici nisu puštali u utvrde povjerene im na čuvanje kraljevinske činovnike, ali gledan s pravne strane njihov postupak nije bio opravdan, nego nezakonit. Međutim, situacija će se u tom pogledu nešto izmijeniti tridesetih godina XVI st., kad se na granicama ugroženih habsburških zemalja pojavljuju bjegunci s turskog područja, koji se u novoj zemlji mogu naseliti i naseljuju se jedino kao kolonisti. Različita imena kojima se u izvorima XVI st. nazivaju ti novi naseljenici — oni se nazivaju prebjezi, uskoci, Rašani, Srbi i najčešće vlasi — ne odaju njihovo podrijetlo, i, štaviše, imena nisu uvijek pouzdana kao kriterij za ocjenjivanje, odnosno određivanje njihova zanimanja ili staleške pripadnosti. Stoga je potrebno proces naseljavanja prebjega ili vlaha, ukoliko je to moguće, rješavati pojedinačno, bez uopćavanja koja mogu zavesti. Prvi pregovori s »Rašanima iz turskog carstva« (e regno Thurcorum) potječu iz 1529, kad nude svoju službu Ferdinandu, no njihova ponuda, čini se, nije prihvaćena. 161 No prve sigurne vijesti o bjeguncima ne ostavljaju nikakvu sumnju da turski teritorij napuštaju vlasi — vojnici koji se sa svojim obiteljima žele skloniti u Slavoniju. Ban Ivan Karlović javlja 1530. Ivanu Kocijanu, »» Acta comitialia, II, str. 47—49. '» Acta comitialia, II, str. 93—94. 160 Acta comitialia, II, str. 139. 141 Monumenta Habsburgica, I, str. 193. 283
