ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)

Strana - 282

vojnih zapovjednika i opskrbnika. Spomenuti kapetani i vojvode uvjeravaju Ferdinanda da su poslušni svojim zapovjednicima Lenkoviću i Wildensteineru, ali da usprkos tome s plaćom koju dobivaju neće dugo izdržati u službi. Pojedini konjanik ima svega 7 1/2 krajcara »per diem et noctem«, što znači 285 krajcara na mjesec, a to je svota s kojom im je zbog skupoće nemoguće uzdržavati i konje i momke. Ali ni to nije sve. »Magister solucionis« oduzima svakom konjaniku po krucifer. Te zloupotrebe nema u Ugarskoj. Osim toga, zapovjednici im oduzimaju plijen koji im pripada, a oni idu po zapovijedi svojih kapetana u susret neprijatelju kad god ustreba. Kad napasuju svoje konje ondje gdje za to nađu priliku, odmah ih zovu pred banski sud. Njihovi konji, dakako, ne mogu biti bez trave, i kad već idu u obranu domovine, neka ih bar zbog takvih sitnica ne zovu na sud. No najteže im je putovati po plaću u Ptuj, gdje čekajući isplatu neki od njih potroše čitavu mjesečnu plaću. Zato mole da i u interesu Krajine plaću ponovo primaju u Varaždinu. Ovim zloupotrebama treba pribrojiti i prevare pri isplaćivanju plaća, koje nastaju zbog razlike u vrijednosti između ugarskog i rajnskog forinta. Naime, ako u dekretima nije posebno označeno u kojoj se vrijednosti krajiške plaće isplaćuju, razlika — koja na forint može iznositi i 40 krajcara! — svršava u džepu »magistra solucionis« ili »Kriegszallmaistera«.

153 Tako se, na primjer, tuže senjska, brinjska i otočačka posada kako teško dočekuju plaće i kako ih njihovi kapetani varaju, tako da su oštećeni za tisuće dukata (u platnu, zlatu i novcu). U novcu su, na primjer, oštećeni za 8 krajcara na rajnski forint, a ipak moraju dati potvrdu da su primili potpunu svotu. Zato se obraćaju Ferdinandu poručujući mu da je »krvav njihov znoj i služba« i neka im pomogne u teškoj službi.

154 Izrabljivanje i zloupotrebe pri isplati krajiških plaća postaju tako općenita pojava da ulaze i u » Capitula ter službeni zakon« od 1578. Haramije se upozoravaju: »Akuprem kada mesec konac ima, plaća on hip ne dojde, nekuliku dni ili tjedan pasiva, ter jim ča posujenu bude, da plaće volnu dočekaju, ter prez dopušćejna kapitanov ne otido.«

155 Taj »službeni zakon« odražava i neke krajišničke »slobode« koje nadvojvoda Karlo namjerava ukloniti. Naime, krajišnici su očito odbijali a/ da vrše javnu tlaku, a nisu se ustručavali opljačkati i trgovca koji im je donio robu. Za takav pokušaj, kao i za svađu sa »svakoga orsaga ljudmi«, kažnjavaju se »zgubljenjem glave«. Ista kazna čeka onoga haramiju koji pobjegne iz tabora »prez dopušćejna kapitanata«

156 ili iz bojnih redova pred neprijateljem. Ali zakon ne predviđa nikakvu kaznu za onog krajišnika koji iz tabora pođe na pljačku (na pajdaš) bez dopuštenja kapetana.

157 Zato i postaje pljačka sastavni dio krajiškog vojničkog života i neophodno »dopunsko« sredstvo za uzdržavanje. I vladar i njegovi zapovjednici računaju s tom činjenicom i često oklijevaju s isplaćivanjem vojničkih plaća, premda se mogućnost pljačke u neprijateljskoj zemlji za vojnika u drugoj polovici XVI st. Sve više smanjuje. Ipak najteži problem na čitavom krajiškom području postaje i ostaje jV u XVI st. opskrba i uzdržavanje tolikog broja vojnika. Prije svega, Kra•» Spomenici Krajine, I, str. 51. IM Monumenta Habsburgica, I, str. 254, g. 1530. «s Spomenici Krajine, I, str. 66. 158 Spomenici Krajine, I, str. 66—67. 157 Spomenici Krajine, I, str. 67. 282