ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)

Strana - 257

ugarskih kraljeva sam u rat, pridružit će mu se svi velikaši i plemići. Poslanici mu također savjetuju da ne snizuje plaće lakih konjanika, jer će oni radije ostati kod kuće.

11 Pod pritiskom gorjanske sramote Ferdinand najzad imenuje dvojicu velikaša kao »zakonite i prave banove«. Bili su to Tomo Nadažd i Petar Keglević. Konačno je početkom 1538. sklopljen i mir u Velikom'Varadinu između Ferdinanda i njegova brata cara Karla, s jedne, i Ivana Zapolje, s druge strane. Zapolji je priznat kraljevski naslov i ostavljen Erdelj, a Ferdinand dobiva Slavoniju, Hrvatsku i Dalmaciju. Uza sve to turska se osvajanja nastavljaju. Još iste godine padaju Nadin i Vrana u Mletačkoj Dalmaciji i Dubica na Uni. Banovi su nemoćni jer Ferdinad ne šalje ni vojsku ni novac. Nakon Dubice padaju Novska i Jasenovac, tada utvrde Svetačkih. Premda iduće godine Ferdinand šalje »Španjolce«, tj. španjolske plaćeničke čete, nevolje se nisu smanjile. Slavonski velikaši odvajaju teško ili nikako ne odvajaju za njih potreban živež. Nikolu Jurišića zamjenjuje u vrhovnom zapovjedništvu Ivan Ungnad, no ni on ne može spriječiti obračun Turaka s braćom Zrinski. Naime, oni su, čineći uslugu Ferdinandu, dali u Kostajnici (27. X 1539), ubiti Kocijana, te se Sulejman javlja kao osvetnik i zahtijeva kaznu za Zrinske. Braća Nikola i Juraj su ipak obranila i Kostajnicu i podsjednuti Zrin. Ođ 1541, tj. od smrti Ivana Zapolje, Sulejman nastupa kao zaštitnik Zapoljina sina Ivana Sigismunda. Već sredinom 1541. ulazi u Budim. Tih godina pada u turske ruke niz utvrda i gradova u križevačkoj županiji. Činjenica da se u neuspjelom Ferdinan do vu preotimanju Pešte osobito istakao Nikola Zrinski djeluje, bez sumnje, najviše na Ferdinandovu odluku da upravo njega imenuje banom (potkraj 1542). On pristaje da služi Ferdinandu sa 600 lakih konjanika, 400 pješaka i za plaću od 4.000 forinti. Međutim, ni trinaestogodišnje banovanje vrijednog^ kneza Nikole ne oslobađa zemlju od starih neprilika: lošeg sistema plaćanja vojnika i bana, nesistematskog ratovanja i zatrovanih odnosa među plemstvom i velikašima. Premda je Nikola najmoćniji hrvatski velikaš,

12 nedostaje mu snage da dokrajči »mali rat« u zemlji. On je povezan rodbinstvom s najodličnijim hrvatskim i slavonskim velikašima, ali ga vladar sam tjera u rat protiv hrvatskih velikaša. Naime, Ferdinand mu mjesto plaće daje Ernuštova imanja koja drži Petar Keglević i 1546, kako javlja Vramec, »Miklouš Zrinski silnu ruku od Petra Keglevića zavje Cakov Türen«.

13 Bez osobitih poteškoća Turci zauzimaju Voćin, čaklovac i Bijelu Stijenu. Tada, tj. 1543, pada i Stupčanica Stjepana Bakica. Spomenute utvrde padaju gotovo bez otpora jer posade napuštaju gradove većinom prije sukoba. Ban Nikola obraća se za pomoć Nikoli Jurišiću, ali je ne dobiva, i zato bespomoćno gleda kako padaju i Orahovica i Valpovo. Sam Nikola, doduše, uspješno ratuje u Ugarskoj, a »gospoda hrvatska razbiše Turke s knezom Petrom Keglevićom pri Otočcu v Gackoj«,

14 ali otvorenu Slavoniju ne mogu ni ban ni slavonski velikaši sa svojim slabim snagama uopće zaštititi. Već iduće godine »grad Velika zavjet be od Turkov, izdan od nekih kmetićev«, a zajedno s Velikom zauzimaju Turci vjerojatno i Medjurić (Međuriječje). Premda je 1545. 11 Vidi o tome opširnije na str. 281—282. '^"Opširnije o knezu Nikoli Zrinskom u III dijelu priloga. '"""Vidi: V. Klaić, Antonii Vramecz: Kronika, MSHSM, SS V, 1908, str. 58. 14 A. Vramec, Kronika, str. 58. 17 Arhivski vjesnik 257