ARHIVSKI VJESNIK 16. (ZAGREB, 1973.)

Strana - 124

skom prostoru. Raspoloživi podaci ukazuju na činjenicu da je njihova struktura bila utvrđena već u prvim desetljećima 18. st. (pri čemu su dvije bitne oznake: dominantni udio krupnog zemljišnog posjeda i jednako tako dominantni udio stranih velikaških rodova). Nakon karlovačkog mira 1699. Slavonija je proživjela pola stoljeća u tzv. »provizoriju«, pod neposrednom upravom organa Dvorske komore i Dvorskog ratnog vijeća, tek 1745. dolazi do obnove županijskog uređenja i reinkorporacije onog područja koje nije uključeno u novoformiranu slavonsko-srijemsku Vojnu granicu.* U tom vremenskom razdoblju bio je, međutim, proces predaje zemljišnih imanja od strane komorskih vlasti u ruke privatnim, feudalnim posjednicima najvećim dijelom završen. Dapače, detaljnija analiza onih dokumentarnih izvora kojima zasad raspolažemo pokazuje da je taj proces dekameralizacije imanja — osim manjih iznimaka — realiziran u dvije faze (u prvim godinama 18. st. i zatim između 1721—1730) već do početka 30-tih godina 18. st. Još u toku »velikog rata za oslobođenje«, dovršenog 1699. spomenutim karlovačkim mirom, počinje predaja nekih posjeda u ruke predstavnika katoličke ili pravoslavne crkve, a do 1707. bili su formirani i prvi plemićki posjedi na slavonsko-srijemskom području. U toj prvoj fazi dekameralizacije nastaju imanja isusovačkog reda Kutjevo (1689) i Aljmaš (1702), biskupski posjedi Kaptol (1701) i Đakovo (1704, na temelju ranijeg privilegija iz 1650), te imanja pravoslavne crkve Neradin (1691) i Dalj (1706). U isto doba kao najveći velikaški posjed dobivaju knezovi Odescalchi čitav Srijem (pod nazivom iločkog vlastelinstva, 1697), a početkom 18. st. postaju plemićkim dobrima Brestovac, Velika i Voćin (svi u 1702), zatim Blacko, Nuštar i Stražeman (svi u 1703), te Cernik (1707); radi se pretežno o relativno manjim kompleksima u požeškom distriktu. Druga faza dekameralizacije, koja će zahvatiti neka najkrupnija dobra, počinje 1721. predajom Valoova barunu Prandau i Vukovara prethodnicima knezova Eitz, nastavlja se formiranjem feudalnih vlastelinstava Orahovice (1722) i Našica (1723), a konačno zaključuje potkraj istog decenija izdvajanjem iz komorske uprave imanja Virovitica (1726), zatim Mitrovice, Pakraca, Pleternice i Zemuna (sve u 1728), te Erduta i Karlovaca (u 1730). Ova druga etapa zahvatila je, dakle, najveći dio provincijalne Slavonije, s tim što je završetak procesa dekameralizacije napose obilježen promjenama na krupnim zemljišnim posjedima u zapadnoj Slavoniji i istočnom Srijemu. U komorskoj upravi ostaju nakon 1730. (uz gradove Osijek, Požegu i Petrovaradin, te neke manje enklave) jedino predjeli na krajnjem zapadu, tzv. »Mala Vlaška«, i kutinski posjed, što je vjerojatno povezano s još nereguliranim pitanjem teritorijalnog opsega krajiškog organizma između rijeke Drave i Save, te sa sporom obitelji grofova Erdödy oko imanja Kutina. Ovaj posljednji posjed pripojen je stvarno 1738. njihovu moslavačkom kompleksu, dok Daruvar (Podborje) i Sirač do reinkoporacije ostaju komorska imanja. Detaljnija istraživanja sudbine slavonsko-srijemskih vlastelinstava u prvim desetljećima nakon oslobođenja ispod turske vlasti pružit će, nesumnjivo, vrijedne i zanimljive podatke o ekonomsko-socijalnim kre2 Usp. S. Gavrllovlć, Iz ekonomsko-socijalne Istorije Srema i Slavonije sredinom XVIII stoleća, (»Zbornik Matice srpske za društvene nauke«, 25—27, Novi Sad 1960). 124