ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)
Strana - 96
osim novijih Farlatovi prevodah, priobćio sam onim pravopisom, kako sam ih našao u izvornicih i starih prepisih, uredivši po njihovom kalupu i one, koje sam iz tiskanih knjigah i novijih prepisah crpio. Samo glede u-a i v-a upotriebio sam u svih listinah jednako pisanje, te sam na početku rieči pisao vazda v mjesto u, u sriedini pako uvjek u po načinu pisanja svega srednjega vieka. Isto tako rabio sam velika pismena samo iza piknje i kod osobnih imenah, ostavivši u svem ostalom tekstu, po pravcu srednjega vieka malena pismena. Samo se po sebi razumieva, da sam imena vlastita, osobna i miestna, sasvim onako priobćio, kako sam ih našao napisana.« 22 S Kukuljevićem, svakako, započinje drugi period diplomatičke egdotičke prakse u Hrvata. Dakako, kritički aparat uz pojedine isprave je vrlo štur i siromašan. Međutim, ako uzmemo u obzir da Kukuljevićev kodeks izlazi 1874., što znači da je materijal sakupljao i obrađivao prethodnih godina, još mu nisu mogla biti dostupna Sickelova načela koja je publicirao 1873. godine. Velik korak u metodi izdavanja diplomatičke građe u svakom je slučaju učinio F. Rački. Upoznat s praksom u ostalim zemljama, a naročito u Italiji i Njemačkoj, Rački je primijenio u potpunosti suvremenu naučnu metodu izdavanja izvora te njegova Documenta predstavljaju zaista tip izdanja koji bismo mi danas nazvali strogo naučnim ili akademskim. Doduše, Rački je učinio osnovnu pogrešku nastojeći u problematičnim slučajevima dati idealan tekst dokumenta. Kada je nakon smrti Augustina Theinera preuzeo od Jugoslavenske akademije obavezu da pripremi za tisak drugi svezak Vetera monumenta Slavorum Meridionalum što ih je sam Theiner priredio, izričito naglašava da se u pogledu metode izdavanja drži one koje se držao Theiner u prvom svesku, i to zato da se ne bi razlikovao od prvog sveska, ostavivši tekst kako ga je prepisao Theiner, ali ispravivši očite pogreške pisara i primijenivši gramatičku interpunkciju i modernu upotrebu majuskule i minuskule. Pored toga, dodane riječi metnuo je unutar zagrada. Akcija koju je pokrenula Jugoslavenska akademija oko izdavanja stalnih skupina povijesnih izvora, i to I. Scriptores, II. Leges et statuta, III. Comitia, IV. Codex diplomaticus, bila je toliko široka da je nužno zahtijevala ujednačen sistem izdavanja. Očito je bilo da takav pothvat daleko nadilazi pojedince pa čak i pojedine generacije. Tu je trebalo angažirati prave ekipe i sistematski pristupiti izdavanju. »Svi se slagasmo u temeljnom načelu, da akademija ne smije tek izdavati, što joj od vremena do vremena prispije, već se mora skrbiti za građu na mnogo godina unaprijed, da stalnim i neprekidnim radom omogući i neprekidni napredak svojih publikacija.« 23 Čitav rad bio je nošen jednim pravim poletom čitave ekipe, a posebno Tadije Smičiklasa. Nema sumnje da je najteži zadatak imala ekipa koja je radila na prikupljanju diplomatičke građe. Razasuta po mnogim domaćim arhivima, privatnim i javnim, zatim po arhivima Italije, Austrije, Mađarske, u zbornicima i pojedinačno, ta je građa predstavljala zaista težak problem u pogledu načina izdavanja. Dok se RaČki u kritičkom tekstu i u regestima služio latinskim jezikom kako bi svijet upoznao s našim najstarijim dokumentima, Smičiklas prihvaća 22 I. Kukuljević Sakcinski, Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, X, Zagreb 1874. 23 T. Smičiklas, Codex diplomaticus . . ., sv. 2, str. V, Zagreb 1904. 96
