ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)
Strana - 97
hrvatski jezik pozivajući se u tom pogledu na Monumenta Germaniae Historica, U trećem poglavlju uvoda u drugi svezak Diplomatičkog zbornika on je iznio »osnovna načela pri izdavanju naših spomenika.« »Pri obrađenju teksta nije mi bilo moguće pridavati i snimke, koji bi donosili pred čitatelja pravu i potpunu sliku, ili da poput Monumenta Germaniae naznačujem u različitom tisku ispisana u originalu pismena i neispisana sakrita u kraticama. Ja sam naprosto rešavao sve kratice. Nije to nikada bez teškoća, osobito pri razrešavanju kratica imena. Zato sam pri sumnjivim kraticama to u opasci naznačio osobito onda, ako je koji izdavač prije mene istu kraticu drugačije razriješio.« Što se tiče upotrebe velikih slova, on veli da je to oduvijek »kamen smutnje kod edicija, jer je u samim originalima redovito veća nego treba, veoma različita i bez ikakva stalna pravila. Slijedio sam u tom najbolje izdavače, koji uzimlju velika pismena samo za imena osoba i mjesta.« Isto tako velikim slovima piše i sve adjektive izvedene iz imena gradova. Smičiklas prvi put u nas iznosi principe kojih se držao, a koji u stvari predstavljaju osnovnu problematiku izdavanja. To su u prvom redu pitanja stava prema očitim pogreškama, zatim ortografije, interpunkcije, umetnutih slova ili riječi, ukoliko to traži jasnoća, što se označava zagradama, zatim pitanje datiranja, sumnjivih i falsificiranih dokumenata, tradicije isprave itd. Posebno govori o načinu sastavljanja indeksa i o problemima oblika imena osoba i mjesta koje pokušava dati »u pravom narodnom obliku barem onda kada sam ih crpao iz sigurna originala. Imena mjesta trudio sam se da pronađem. Nadjoh mnoga sačuvana današnja hrvatska imena mjesta, koja odgovaraju starim iskvarenim ili latinskim imenima«. 24 Nema sumnje da su Monumenta Germaniae Historica ostavila dubok trag u metodi koju su prihvatili svi kasniji izdavači Diplomatičkog zbornika. S obzirom na to da se nastavlja rad na daljim svescima, postavlja se pitanje da li se treba držati posve iste metode. Što se tiče tehničke strane, nju ne bi trebalo mijenjati, ali se može postaviti pitanje da li je potrebno da se u ovom Diplomatičkom zborniku ponavljaju dokumenti iz drugih velikih serija, kao što su npr. Monumenta Turopoliensia ili Monumenta civitatis Zagrabiensis ili Monumenta episcopatus Zagrabiensis. Budući da nas na polju izdavanja građe očekuje još golem posao, bit će od koristi pomišljati na neke restrikcije koje se svode na to da se ne ponavljaju već publicirani dokumenti u cjelini, već samo u regestu s pozivom na ediciju u kojoj su publicirani. To će pravilo vrijediti za slučajeve kada se radi o dokumentima koji su već publicirani u pristupačnim edicijama. Međutim, ako se radi o dokumentima koji su publicirani u rijetko pristupačnim edicijama, kao što je npr. Memorie istoriche di Tragurio Ivana Lučića, onda će se ponoviti cijeli dokumenat. Očito je da s obzirom na opsežnost građe moramo pristupiti određenoj štednji i da je korisnije objaviti neobjavljene dokumente nego ponovno izdavati već objavljene dokumente. Kako pitanje izdavanja raznih zbornika diplomatičke građe spada u kompetenciju odgovarajuće ustanove koja je zadužena za izdavanje, to pitanje koja se edicija može smatrati pristupačnom a koja teže pristupačnom ima odrediti šira redakcija edicije ili kompetentna skupina stručnjaka jedne ili čak i više ustanova. M T. Smičiklas, o. c, XXIII—XXVI. 7 Arhivski vjesnik 97
