ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)
Strana - 88
odnosno autograf-kopija. Metoda koju u istraživanju primjenjuju filolozi u praksi se dopunjuje s metodom historičara, iako jedni prenaglašavaju jednu a drugi drugu metodu. Kada neki tekst publicira filolog, on prije svega ispituje način jezičnog izražavanja i ortografije vremena postanka rukopisa, prema tome on uzima u obzir formalnu stranu rukopisa. Njegov pratekst je onaj kakav bi morao da bude po zakonima jezika. Kada to čini historičar, onda on misli prije svega na tekst kao transmisiju historijskih činjenica koje se ogledaju u jednom sasvim objektivno predstavljenom izvoru. Očito je da se historičari pri tome služe genetičkom metodom, koja je, kako je poznato, u stvari rezultat pozitivističke historiografije XIX stoljeća. Gledajući na povijesni razvoj egdotike, teško je reći kada ona počinje. Kritički stav prema rukopisu, a on je usko vezan s problemom njegova izdavanja, poznat je već u antici. Nema sumnje da su razni prepisivači djela klasične literature zastajali pred problemom raznih varijanti jednog te istog teksta. Taj je problem odavna zadavao mnogo muke biblistima u prošlosti a i danas, od sv. Jeronima do dom Quentina. Zanimljivo je da su humanisti prvi pokazali pravi kritički duh kako prema narativnim, tako i prema diplomatičkim izvorima. Ovdje ćemo samo spomenuti slučaj Konstantinove darovnice i Neronov privilegij Habsburgovcima. Bio je to pravi znanstveni skepticizam, koji otvara put znanstvenoj metodi kritike povijesnog izvora. Neki koji proučavaju povijesni razvoj egdotike smatraju da ona počinje renesansom. 5 Vremenski se to podudara s pronalaskom štampe, pa kako tek tada povijesni izvor dolazi u ruke šireg kruga znanstvenih radnika, i to u identičnom obliku, to se može uzeti taj datum kao početak egdotike. Sve prije izuma tiska bilo je ili individualno prepisivanje ili cehovski rad, koji je ipak bio podložan u svakom pojedinom primjerku raznim subjektivnim pogreškama, lapsusima, neznanju pisara. Tek tiskani izvor postaje opći predmet izučavanja. Istina, u početku štampe nije se odmah teoretski postavljalo pitanje načina izdavanja tekstova. Dapače, neko vrijeme tiskana knjiga ima sve osobine rukopisa: nerazriješene kratice, pravopisne nelogičnosti, nedosljednu upotrebu velikih i malih slova. Uza sve to ovaj epohalni događaj možemo ipak smatrati početkom egdotike. Neki taj period nazivaju predznanstvenim periodom egdotike. 6 Kako taj termin malo govori o stvarnom sadržaju, možda bi bilo bolje nazvati ga jednostavno početnim periodom. Što se tiče narativnih izvora, prve teoretske postavke o izdavanju objavio je u 15 točaka poznati biblist iz Hallea J. J. Griesbach 1796. godine u grčkom izdanju Novog zavjeta. Međutim pravi sistem u proceduri oko utvrđivanja primarnog teksta (prateksta) stvorio je klasični filolog i germanist Karl Lachmann (1793—1851). S njime počinje prava teoretska egdotika, a to znači drugi period u njenom povijesnom razvoju. On je prvi put primijenio filološku metodu kritike teksta na staronjemačke tekstove kao što su Nibelungenlied i poezija Walthera von der Vogel weide. Istu je metodu primijenio izdaj ući djela Proporcija, Katula , i ! : I 5 Bfygida Kürbisowna, Osiqgniqcia i postulaty w zakresie metodyki wydawania žrodel historycznych, »Studia zrödlöznawcze« I, str. 56, Warszawa 1957. Rasprava sadrži vrlo dobar prikaz razvoja egdotičke teorije. 6 B. ^Kürbisowna, o.e., 86. 88
