ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 89

i Lukrecija Kara. Kao filolog on je utvrdio postupak kako da se dođe do autentičnog teksta nekog starog književnog djela koje je sačuvano u više kopija. Postupak se sastoji od nekoliko etapa. Prva je recensio. U toj se etapi proučavaju svi rukopisi narativnog djela, pa i oni koje ćemo kao istovjetne elimirati, utvrđuje se genealogija svakog egzemplara i svaki od njih dobiva siglu kao vlastitu oznaku. Sasvim je razumljivo da će postupak recenzije biti ovisan o broju kodeksa. Stoga razlikujemo dva slučaja: 1. Ako se radi o djelu koje je sačuvano samo u jednom jedinom rukopisu, onda se recenzija sastoji u opisivanju i prikazivanju nutarnjih i vanjskih karakteristika kodeksa u cjelini. 2. Ako je neko djelo sačuvano u dva ili više rukopisa, treba utvrditi njihov međusobni odnos i recipročne utjecaje. Taj će nam odnos postati, uočljiv tek pošto po Lachmannovoj metodi izradimo- genealoško stablo ili stemma codicum koje će jasno pokazati koji kodeksi izravno (recta via) potječu od originala, a koji su nastali iz neke kopije. Drugim riječima, analizom genealoške ramifikacije, tj. grananja tog genealoškog stabla utvrdit ćemo filijaciju svakog primjerka i njegovo mjesto u zajedničkoj tradiciji. Pri tome ćemo original označiti uvijek s A, dok ćemo kopije označiti s B, C. D itd. Daljnje grananje kopija nastalih iz B označit ćemo s BI, B2 itd. To grananje na dvoje zovemo bifidnim na troje trifidnim. Razumije se da u pogledu njihovih recipročnih utjecaja može doći do raznih kombinacija. Neki teoretičari predlažu da se izravni »potomci« kopije označe — uzmimo npr. kopiju B — s B', B" itd. Međutim u praksi se često mjesto redoslijednih majuskulnih slova abecede upotrebljavaju sigle mjesta gdje se čuvaju rukopisi, kao npr. V = Vaticanus, FL == Floren tinus, P — Parisiensis, ili pak sigle koje označavaju biblioteku, npr. MR = Bioblioteka Metropolitana Zagrabiensis. Razumije se da onda descendente i tih kopija nazivamo VI, V2 itd. ili MRI, MR2 itd. Isto će se tako pokazati na temelju filološkog kriterija da su neki rukopisi identični te ne ulaze u kombinaciju za uspostavljanje teksta originala. U postupku ta se etapa naziva eliminatio codicum descriptorum. Iz naziva te etape proizlazi da i te kodekse treba ipak opisati. Nakon eliminacije ostat će nam tipovi kao predstavnici svoje tradicije. Lachmann kao filolog pristupa čišćenju teksta, odnosno ispravljanju jezičnih pogrešaka za koje se smatra da ne pripadaju autoru, a to sve zato da bi utvrdio arhetip od kojega počinje grananje ostalih rukopisa. To uspoređivanje raznih tradicija teksta i traganja za arhetipom jest druga etapa, a naziva se examinatio ili divinatio dok se samo čišćenje jezika naziva emendatio. Sva ova procedura treba dovesti do otkrivanja originala (detectio originalis). U uvodu izdanja Novog zavjeta izdanog u Berlinu 1842. Lachmann je sažeto definirao svoju metodu: »Iudicandi tres gradus sunt: recensere, emendare, originem detegere, nam quid scriptum fuerit, duobus modis intelligitur: testïbus examinandis et testimoniis, ubi peccant, revocandis ad verum: ita sensim a scriptis adscriptorem transire debet.

« Iako je Lachmannova metoda u svom začetku krila mnoge nedostatke, ona je u praksi izvojevala pobjedu kad su je prihvatili redaktori Monumenta Germaniae Historica. Dok je u prvom periodu prevladavao princip istinitosti najstarijeg teksta, a u pogledu diplomatičkog ma89