ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)
Strana - 330
poglavlja. U prvom poglavlju autor izlaže opće pojmove iz heraldike stvarajući potpuno nove termine za makedonsku heraldičku terminologiju. U drugom odgovara na pitanja: zašto, kada, kako i gdje se je sve pojavio makedonski grb. Istražujući pojavu makedonskog grba vrlo se opširno osvrće, među ostalim, i na grbovnik obitelji Ohmućević i na utjecaje koji su grbovi južnoslavenskih zemalja iz ovoga grbovnika vršili na razvoj ilirske ideje. U trećem poglavlju »Makedonski grb u heraldičkim izvorima« autor najprije ističe važnost i značenje »ilirskih grbovnika« za južnoslavenske zemlje, a zatim u 30 točaka analizira pojavu i lik makedonskog grba u svim njemu poznatim heraldičkim izvorima. U prvom redu iznosi sve o njegovoj pojavi u grbovniku Korjenić-Neorić iz 1595. godine i u ostalim grbovnicima koji su proizišli iz Korjenićeva (točka 2, 4—8, 10, 11, 15, 18, 23). Zatim govori o makedonskom grbu u poznatim djelima Ducange-a (»Historia bizantina«), Pavla Rittera-Vitezovića (»Stematografija«) i Hristofora Zefarovića, te napokon o pojavi toga grba na pečatima, zastavama i crkvenim ukrasima. U toč. 31. obrađen je i opisan grb Socijalističke Republike Makedonije uz opasku, da su kod toga grba napušteni stari heraldički principi, kao što je to bio slučaj kod izrade grbova i ostalih socijalističkih zemalja. Na kraju trećeg poglavlja autor je ukazao na vrela u kojima bi se mogli možda pronaći još neki podaci o zemaljskim makedonskim grbovima. U četvrtom poglavlju dana je heraldička analiza makedonskog zemaljskog grba. Komparirajući sve pronađene primjerke odnosno varijante makedonskog grba autor utvrđuje njegove heraldičke karakteristike: u štitu stoji uzdignuti jedno repi (rjeđe dvorepi) lav okrenut na lijevo. Lav je zlatan, a polje štita u kojem stoji je crvene boje. No od g. 1701. pa nadalje, zabunom našeg Pavla Rittera-Vitezovića, dolazi do zamjene boja u makedonskom grbu: lav je crven, a polje je zlatno. Autor zatim konstatira nepostojanje kacige na starom grbu Makedonije, a po njemu su isto tako nakit (čelenka), krune i vrpce sa geslima sporedni atributi starog makedonskog grba. »Drugi makedonski grbovi« naslov je drugog dijela ove radnje. Prvo poglavlje govori o makedonskim obiteljskim grbovima. Tu se spominju makedonske obitelji koje su u bijegu pred Turcima tokom XV i XVI stoljeća emigrirale u Mađarsku, gdje su nosile novo prezime »Maczedoniai«. Nakon pojave Ohmučevićeva grbovnika i neke nemakedonske obitelji koje su u njemu spomenute, kao Ohmučevići, Mrnjavčevići i Branko vici, kitile su se svojim tobožnjim makedonskim podrijetlom. No pravi Makedonci dobili su sa plemstvom i grb i to tek u XVIII stoljeću. Među njima su bili pretežno Cincari, kojima je Austrija, kao uglednim trgovcima, podijelila austrijsko plemstvo. Od ovih se je do najvišeg ranga uspela obitelji Nako, koja je nakon plemstva postigla g. 1813. čak i ugarsko grofovstvo, a jedan potomak te obitelji postao je početkom XX stoljeća guverner grada Rijeke. U drugom poglavlju autor donosi povijest i grb makedonskog husarskog poljskog puka, koji mu je prigodom osnutka g. 1759. podijelila ruska carica Elizabeta. Upotreba toga grba prestala je g. 1783. kada je ovaj puk reorganiziran postavši sasvim ruski. Na kraju knjige doneseni su i sadržaji na njemačkom i engleskom jeziku. Knjiga dra Matkovskog, u kojoj je vanrednom marljivošću i erudicijom pribrano sve što je do sada bilo poznato o makedonskoj heraldici, vrijedan je prilog kulturnoj povijesti Makedonije. Ona je vrlo korisna i svakom heraldičaru, jer sadrži interesantne podatke o raznim pitanjima koja zasijecaju u heraldiku drugih naših naroda. Izdavačima te lijepe knjige služi osobito na čast i to, što su na izvrsnom papiru dane ukusne reprodukcije grbova u boji, a u bilješkama nakon pojedinih poglavlja navedena vrlo interesantna heraldička literatura. B. Zmajić 330
