ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)
Strana - 317
identičnom ili sličnom šifrom.) Mikrofiše su smještene u tzv. automatskim registraturama (napomena: mogu se vidjeti svake jeseni na izložbi INTERBIRO-a u Zagrebu), dakle u posebnom uređaju, kojim upravlja kompjuter i u kojem je moguće u vrlo kratkom vremenu pronaći i projicirati na ekran svaku mikrofišu. Već je iz ovog opisa jasno da je u ovakvom sistemu, poznatom pod imenom INTREX, moguće »naručiti« određene spise samo preko kompjutera. Govoreći o DOKUMENTACIJI U ARHIVIMA, autor konstatira da je u arhivima dosad vladala praksa da se dokumenti doista »čuvaju«, tj.. ne samo od propasti nego i od pristupačnosti široj publici (to naročito vrijedi za mlađe dokumente ili spise onih ustanova koje su osnivači dotičnog arhiva). Uskladištavanje je, dakle, dosad bilo glavni oblik arhivske djelatnosti, a priprema podataka iz pohranjenih spisa spadala je među sasvim sekundarne poslove arhiva. No takav tradicionalni pojam arhiva vjerojatno će uskoro zastarjeti, a odnos arhiva prema drugim dokumentacijskim i informacijskim ustanovama trebat će iznova definirati. U budućnosti će se težište rada u arhivima pomaknuti na pripremanje podataka za korisnike, a postavit će se i pitanje ima li u tom slučaju smisla kronološka granica poslije koje dokumenti nisu pristupačni publici. Prema tome, pred arhive se postavljaju ovi zadaci: 1. Konstruirati općenito primjenljive sheme za brzi uvid u sadržaj onih dokumenata koji će najviše interesirati povjesničare i druge korisnike. 3. Sposobni kadrovi koji se sada nalaze u arhivima moraju se angažirati na analiziranju dokumenata. Dosadašnje velike publikacije arhivske građe treba zamijeniti prezentacijom podataka u spisima. Sva postojeća arhivska građa još uvijek je toliko nepregledna da će i iz najsavjesnije objave izostati vrlo zanimljivi izvori. Kad dokumenti budu uskladišteni i sređeni (na najmoderniji mogući način, u sistemu kojim će se upravljati elektronski), mogu se publikacije arhivskih izvora pripremiti mnogo brže i potpunije uz pomoć kompjutera. 3. I korisnici arhiva, posebno oni koji detaljno studiraju spise, mogu surađivati u analizi dokumenata. Kao protuuslugu mogu, npr., besplatno dobiti jedan mikrofilm dokumenata koje su obradili, a koji im inače trebaju kao izvori. 4. Jedan od glavnih radnih zadataka arhiva je da utvrdi što zanima istraživače (korisnike, posjetioce arhiva). Zato treba konstruirati postupke za analizu istraživača i njihovih potreba. 5. Kad se završi analiza istraživača i njihovih budućih potreba, postat će jasni i kriteriji za određivanje prioriteta: koje dokumente treba najprije obraditi, tj. podatke iz njih uvrstiti u informacijski sistem. Samo po sebi je razumljivo da će tek u poodmaklom stadiju obrade spisa moći biti prezentirani podaci iz najmanje važnih i traženih arhivskih fondova u spremištu. 6 Svim znanstvenicima mora se garantirati da će im arhivalije i informacijski sistemi o njima biti pristupačni. Zato će se kronološka granica za upotrebu arhivske građe morati što više smanjiti, pa makar u početku samo za neke grupe arhivalija. Naročito se treba boriti protiv pojave da tvorci registraturnog materijala odbijaju predati arhivima neke vrste spisa. 7. Aktivna informacijska djelatnost, vođena najraznolikijim metodama, mora postati jedan od glavnih zadataka arhiva. 8. Broj arhivista u arhivima mora se znatno povećati. Izobrazba tih arhivista mora biti takva da oni budu sposobni izvoditi opisanu informacijsku djelatnost arhiva (tako se, npr., radi u Njemačkoj Demokratskoj Republici). Prema tome, u školovanje arhivista treba uvesti nove nastavne predmete (napomena recenzenta: zato je u Zagrebu i osnovan zajednički postdiplomski studij za bibliotekarstvo, arhivistiku i informacijske znanosti). Konačni cilj razvoja arhivstva bilo bi stvaranje jednog integriranog općeg sistema dokumentacije za sve povijesne znanosti. Naravno da se takav cilj 317
