ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)
Strana - 318
može ostvariti tek poslije dugotrajnog rada, ali već prvi koraci prema njemu moraju biti koordinirani. Onda će i diskusije o njegovu ostvarivanju biti osnovane na realnosti, a arhivstvo (dotične zemlje, npr. Savezne Republike Njemačke, ili naše države) neće zaostati za razvojem u naprednom svijetu. Poslije neće biti moguće stići razvijene. Conditio sine qua non tog napretka je shvatiti arhive i muzeje kao »banke historijskih podataka«. Cilj takvog razvoja i napretka morao bi biti ovaj: 1. Potpuna integracija dokumentacijskog procesa, i to kako unutar pojedinog arhiva, tako i unutar cijelog dokumentacijskog sistema za povijesne nauke (pojedini arhivi su dijelovi tog sistema). 2. Kibernetička integracija između tog općeg sistema i ustanova koje proizvode spise što se kasnije uskladištavaju i obrađuju u tom sistemu, kako bi u budućnosti dokumenti nastajali u što prikladnijem obliku za dokumentacijsku obradu. (Napomena recenzenta: autor ne navodi primjer za kibernetičku integraciju, ali je jasno da misli na tzv. povratnu spregu kao na temeljno načelo kibernetike. Izmislit ćemo jedan primjer kako bi cijela stvar bila što zornija. Pretpostavimo da se rješava problem kako će se u budućnosti automatski ,indeksirati spisi koji se sada proizvode u općinskim skupštinama. Znači da će biti potrebno čitati informativna pomagala za te spise pomoću optičkog čitača /elektronskog uređaja koji velikom brzinom pretvara pisana slova u neke druge signale/. Na današnjem stupnju razvoja tehnike u praksi rade optički čitači za štampana slova, a tek se očekuje konstrukcija i serijska proizvodnja čitača za rukopisni tekst. Bilo bi, prema tome, idealno da su informativna pomagala za spise općinskih skupština sva napisana pisaćim strojem, a znamo da su ona u stvarnosti dobrim dijelom napisana rukom. Arhiv uočava tu činjenicu i šalje svim općinskim skupštinama preporuku da informativna pomagala /registraturne kartice/ za svoje akte pišu pisaćim strojem: sve općinske skupštine /u idealnom slučaju/ realiziraju tu preporuku.) 3. Konačno razgraničenje zadataka među pojedinim arhivima s obzirom na uskladištavanje i obradu određenih vrsta arhivske građe. Treba paziti da tom prilikom ne nastanu »bijela polja« (»rupe«, »nepokrivena područja«), tj. da se ne pojave važni dokumenti koje ne preuzima i ne ekscerpira nijedan arhiv. Jednako se treba čuvati i ponavljanja programa, tj. uvrštavanja istih zadataka u aktivnosti više arhiva. Ako se zna da se dokumenti o nekoj temi nalaze u tom i tom arhivu, znatno se skraćuje vrijeme potrebno da korisnik dobije željene podatke. STVARANJE EFIKASNE DOKUMENTACIJE može se, dakle, formulirati kao ZADATAK POVIJESNIH ZNANOSTI. I ne samo to. Povjesničari u Saveznoj Republici Njemačkoj (autor njih apostrofira, a samo se po sebi razumije da se to odnosi na sve one historičare koji tu zadaću nisu još riješili) moraju ispitati koji se rezultati (naučna dostignuća) dokumentalistike i informatike mogu primijeniti u povijesnoj znanosti. Sve specifične probleme u ostvarivanju opisanog plana na stvaranju efikasne historijske dokumentacije rješavat će historičari uz pomoć stručnjaka za dokumentalistiku i informatiku (nauku o dokumentaciji i informaciji). Evo nekih zadataka koji se s tim u vezi nameću: 1. Poznato je da se elektronski mogu obrađivati samo oni podaci koji su jasno definirani svojim vanjskim oznakama, tj. koji se daju formalno opisati. (Ni ovdje autor ne daje nikakvu ilustraciju, pa će svakako biti korisno pomoći se jednom, izmišljenom na osnovu naše prakse. Zamislimo da elektronski uređaj za automatsko indeksiranje dobije zadatak da pročita (pomoću optičkog čitača, v. maločas) sve urbare za Hrvatsku i da pretvori naslov svakoga od njih u geografske koordinate lokaliteta na koji se oni odnose. Tko bi htio izvesti tako nešto, morao bi uz sve toponime u nekom 318
