ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)
Strana - 316
od mase spisa. Zato je i razumljivo da su pojedini arhivi izveli vlastite pokuse s elektronskom obradom spisa. Kao potvrdu svojih izlaganja Sproemberg citira članak H. Boberacha Versuch der Erschliessung von Serienakten mittels elektronischer Datenverarbeitung beim Bundesarchiv (u Koblenzu) u časopisu »Der Archivar« 21 (1968), stupac 299. U praksi će se dogoditi još nešto. Budući da su razne institucije (npr. parlamenti, organi vlasti, poduzeća) već počele uspostavljati svoju dokumentaciju na novim vrstama nosilaca podataka (bušenim karticama, magnetskim trakama itd.) i opremati je specifičnim sistemima za pronalaženje informacije, arhivima neće — po isteku određenog broja godina — preostati druga mogućnost nego da preuzmu dokumentaciju u njenu stvarnom obliku. Vjerojatno će biti nerentabilno prenositi je na onaj medij koji prevladava u dotičnom arhivu (npr. ako su preuzete bušene kartice, konvertirati ih u štampani tekst, pa taj tekst snimati na mikrofilm zato što je sva ostala novovjeka građa u dotičnom arhivu na mikrofilmu). To znači da će arhivi preuzimati i opremu za pronalaženje podataka. Zaključak: odabiranje i realiziranje nekog sistema za klasifikaciju i pronalaženje podataka može utjecati na rezultate budućih historijskih istraživanja ili Čak onemogućiti postavljanje određenih vrsta pitanja. Zato se povjesničari moraju što prije uključiti u diskusiju o konstrukciji sistema za moderno klasificiranje i pronalaženje podataka i početi konzultacije s arhivistima, stručnjacima u raznim institutima i učenjacima u istraživačkim centrima za primijenjenu elektroniku. Svi sudionici takvih razgovora mnogo će naučiti tom prilikom. Sproemberg konkretno formulira zadatke pred svima zainteresiranima ovako: 1) Mora se što prije koordinirati razvitak i stvaranje klasifikacijskih i sredivačkih sistema za povijesne nauke u Saveznoj Republici Njemačkoj. U tom koordiniranju moraju sudjelovati svi stručnjaci iz uprave, arhivisti, historičari i organizatori elektronske obrade podataka, koji su na bilo koji način tangirani potrebom da se konstruiraju takvi sistemi. 2) Klasifikacijsko-sređivački sistemi moraju biti što bolje uskladivi s već postojećim načinima klasifikacije i sređivanja, koji već funkcioniraju u povijesnim znanostima. Ako se za više jasno odijeljenih područja unutar povijesne nauke izrađuju pojedinačni takvi sistemi, morat će, naravno, i oni biti međusobno uskladivi. 3) Svi N klasifikacijsko-sređivački sistemi moraju biti povezani s dokumentacijom o stručnoj povijesnoj literaturi. 4) U klasifikacijsko-sređivačkim sistemima treba predvidjeti mjesto za tekovine budućeg razvoja i nove načine formuliranja problema. (To bi, znači, morali biti sistemi koji se sami od sebe usavršavaju.) 5) Za vrijeme rada na tom projektu treba se upoznati s iskustvima drugih zemalja (autor navodi prikaze automatizacije rada u arhivima USA, Kanade i Belgije). 6) Savezna Republika Njemačka mora paziti i na akcije Demokratske Republike Njemačke u pravcu modernizacije postupka s historijskim izvorima (navodi se bibliografija o tome). Svi ti klasifikacijsko-sređivački sistemi morat će predvidjeti automatsku POTRAGU za dokumentima. Već se razvijaju metode za arhjviranje dokumenata na mikrofišama i za elektronsko pronalaženje traženih podataka. Svaka mikrofiša ima na rubu komadić metala na koji je nanesena binarna šifra za njen sadržaj. (U pvom slučaju »binarna šifra« znači naročitu kombinaciju pozitivnih i negativnih elektromagnetskih naboja. Kad se pri traženju ta šifra ili neki njeni dijelovi poklope s cijelom instrukcijom za traženje ili s nekim njenim dijelovima —• sve to je, naravno, također programirano u obliku poretka pozitivnih i negativnih elektromagnetskih naboja — zaustavlja se ili na neki drugi način označuje traženi objekt ili konkretno mikrofiša s 316
