ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 315

raju najprije solidno proučiti — nezavisno od trenutnog stanja tehnike — svoje potrebe za informacijom. Kad se izabere najbolji put ka zadovoljenju tih potreba, razmislit će se kako ga tehnički realizirati. Svakim danom historičari su sve bespomoćnij i pred rastućom gomilom dokumenata koje bi morali svladati, ako žele poštovati princip potpunog poznavanja i interpretiranja fondova. Ako se napiše historijska rasprava na osnovu samo dijela postojećih izvora, postaje moguća i nepotpuna ili čak kriva interpretacija povijesnih činjenica. No prekomjerna ponuda historijskih podataka otežava povjesničaru i posao oko razlučivanja bitnih od nebitnih činjenica i rangiranja događaja po njihovoj historijskoj vrijednosti. »Stupanj pripravljenosti« (njem. Aufbereitungstiefe) dokumenata to je manji što je dokumenata više. Npr., dokumenti srednjega vijeka mnogo su bolje »servirani« istraživaču nego dokumenti iz druge polovice XIX i iz XX stolj. Zato i nije čudo da su tradicionalne metode kritike izvora zakazale upravo na novovjekim dokumentima. Ne postoji nikakav opći repertorij podataka koji su uskladišteni u arhivskoj građi, pa je historičaru teško odrediti koliko vrijedi »iskaz« nekog dokumenta. Neki pokušavaju olakšati tu situaciju objavljivanjem veće mase spisa, citirajući često i one neobjavljene. No ukupnost svih postojećih podataka o nekom problemu još uvijek je tolika da se ne može izbjeći opasnost od »friziranja« historijske istine ispuštanjem ili namjernim zaobilaženjem određenih izvora. U negativne faktore spadaju i ograničenja upotrebe arhivske građe. Jedan od izlaza iz ovih teškoća bio bi, prema tome, učiniti sve raspoložive podatke »prozirnima«. Drugo sredstvo za povećanje efikasnosti historijske nauke bilo bi: tehnički omogućiti da svaka zainteresirana osoba brzo kontrolira kako je autor izabrao — među svima postojećima — izvore kojima podržava svoju tvrdnju. Elementarni interes povijesti i srodnih nauka može se, dakle, ovako formulirati: ostvariti potpunu i munjevito efikasnu dokumentaciju o svim postojećim podacima. (Naravno, ona neće biti rješenje svih sadašnjih kriza u povijesti). Kada bi izvori bili prezentirani na taj novi način, mogle bi se razviti i nove tehnike povijesnih istraživanja. Poslije razmatranja o nepotpunosti evidencije o arhivalijama (naročito iz doba 1871—1945) u Saveznoj Republici Njemačkoj kaže Sproemberg doslovno: »Zato je potrebno hitno sastaviti pregled o postojećim arhivima i količini primarnih izvora, kako onih već arhiviranih, tako i onih što će biti preuzeti u arhive.« (Napomena: radom na katalogu arhiva Hrvatske uključuje se arhivska služba SRH upravo u ovu Sproembergovu misao.) Da li će papir biti i dalje glavni materijalni NOSILAC PODATAKA u arhivima? Naš autor smatra da je vrlo neracionalno čuvati originale novovjekih dokumenata, i predlaže da se oni snime na mikrofilm. Jedino mikrofilm predstavlja danas sredstvo koje smanjuje volumen arhivske građe, garantira trajnost tekstova i može se opremiti automatiziranim sistemom za pronalaženje podataka (o tome se govorilo naprijed). Magnetske trake dolaze u obzir kao način za automatizaciju manipuliranja sekundarnom literaturom. Ako se, dakle, prihvati pretpostavka da će se poplava novovjeke historijske dokumentacije (koju arhivi zbog premalog spremišnog prostora nikako neće moći primiti) moći zaustaviti jedino mikrosnimanjem tih spisa i pohranom mikrofilmova, stupa u prvi plan problem takvog SISTEMA ZA PRONALAŽENJE PODATAKA u serijama tako mikrosnimljenih spisa, koji će biti efikasniji od tradicionalnog listanja spisa, odnosno premotavanja i čitanja kolutova s mikrofilmom na mikročitaču. Konstrukcija takvog SISTEMA ZA PRONALAŽENJE PODATAKA jest jedan od najvažnijih zadataka povijesne nauke u Saveznoj Republici Njemačkoj. Mikrofilmove treba odmah, već pri snimanju, opremiti takvim sistemom (napomena: o jednom takvom sistemu pomoću mreže crnih i bijelih polja govorili smo naprijed), jer će inače masa mikrofilmova postati još »neprozirnija« 315