ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 313

nica i prijedloga, primjerice ovako «Modification of elasticity of plastics under irradiation« (promjena elastičnosti plastičnih masa pod utjecajem radijacije). Prikazuju se zatim neki takvi automatizirani sistemi potrage za informacijom, kod kojih se elektronskom računalu daje jedan dokument (npr. članak pod maločas navedenim naslovom) i nalog da u svojoj memoriji pronađe sve »slične« dokumente (u kojima se govori o istom pitanju). U studiji o informacijskoj djelatnosti biblioteka upozorava dr K. W. Neubauer da dokumentacijski sistem ima smisla samo onda ako se netko njime služi, i to dragovoljno, a ne da ga šef tjera. Usput govori i o problemu obavještavanja stručnih kadrova o novostima u nauci (»current awareness«). Primjenu mikrofiše u suvremenoj dokumentaciji obradio je G. Thiele. Standardni format mikrofiše je 105 X 148 mm (to je, dakle, planfilm formata DIN A6), a na nju su u 6 redova naneseni snimci stranica neke brošure, izvještaja ili si. U najgornjem redu obično je samo naslov snimljenog djela, tako da se može čitati i prostim okom. Odmah podsjećam na ono što je maloprije rečeno: da se tehnikom mikrofiše mogu cijele biblioteke smanjiti na lako prenosi vi volumen. Članci, rasprave, pa i manje knjige koje su namijenjene samo uskom krugu stručnjaka (za koje se, između ostalog, zna da imaju na raspolaganju aparate za čitanje mikrofiša), mogu se objaviti u obliku mikrofiše i u običnoj koverti poslati naslovnicima. Time se skraćuje i rok objave, jer otpada čekanje u štampariji. Automatske kamere za snimanje dokumenata na mikrofiše mogu se dobiti u rasponu cijena od 86.000 do 125.000 DM, no mikrofiše se mogu proizvesti i montiranjem mikrofilma širine 16 mm na prozirne ljepljive folije (aparati za snimanje na mikrofilm širine 16 mm stoje između 5.000—7.000 DM). Postoji mišljenje da je jeftinije i praktičnije izraditi mikrofišu neke manje knjige ili nekog tehničkog izvještaja i dati je čitaocu nego mu posuditi tu knjigu, držati posudbu u evidenciji i preuzeti knjigu natrag. Cijena izrade mikrofiše kreće se od 0,70 do 0,80 DM (naravno, u laboratoriju koji je potpuno iskorišten). Aparati za čitanje mikrofiša mogu se nabaviti za oko 700 DM, a takvi koji istovremeno mogu od mikrofiša praviti povećanja na foto-papir za cea 9.000 DM. Iz bibliografije ističe se svojom važnošću prikaz knjige B. J. S. Williamsa Miniaturised communications. A review of microforms (izd. The Library Association i The National Reprographic Centre for Documentation Hatfield, London 1970) U toj knjizi opisuju se svi materijali i formati u mikrofilmskoj tehnologiji i 48 sistema nanošenja šifriranih znakova na mikrofilm, koji omogućavaju automatsku potragu za snimljenim podacima. Pridodan je i registar autora, tvorničkih maraka i pojmova. U 2. broju H. Wellisch bavi se problemom kako usavršiti univerzalnu decimalnu klasifikaciju i osposobiti je da funkcionira u svim ili gotovo svim modernim dokumentacijskim sistemima. Iznosi listu poboljšanja koja treba provesti u UDK: 1) učiniti je zaista univerzalnom, tj. proširiti je na sva područja znanosti 2) uvesti u nju praktičan i svim narodima razumljiv sistem bilježenja (notacije) 3) sadašnje stručne odbore i druge mehanizme koji se bave usavršavanjem UDK treba tako ojačati da doista mogu stalno, brzo i efikasno popunjavati i revidirati tablice UDK 4) objaviti detaljne registre UDK 5) samu univerzalnu decimalnu klasifikaciju treba objaviti na svjetskim jezicima, a prvenstveno na engleskom. Na taj članak nadovezuje G. Wersig misao da »decimalnoj klasifikaciji nema spasa«. Univerzalna klasifikacija ne može ni postojati jer ni potrebe korisnika informacijskih sistema nisu univerzalne (oni nisu »univerzalni učenjaci«, nego naprotiv: svaki od njih ima sasvim specifična individualna pitanja 313