ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 312

u tamnoj komori. Osim toga može se upotrebljavati kao obični mikročitač. Gdje god je to moguće, treba nastojati da se nabavi što automatiziranija oprema za mikrosnimanje i da se njome koristi što više ustanova, koje će onda zajednički snositi režijske troškove. U izvještaju s kongresa Međunarodne federacije za dokumentaciju u Buenos Airesu (14. — 24. IX 1970) opaža se kako je velik broj referata bio posvećen upravo temi »kako naučiti ljude da se koriste novim oblicima dokumentacije«; privrženost tradicionalnim metodama skupljanja naučne informacije još uvijek je velika. God. 1971. Prvi je članak od C. Vernimba, i to pod naslovom O budućnosti naučne informacije. Prve epohe čovjekova razvoja dobile su ime po konkretnim tvarima: kamenu, bronzi, željezu itd. Pred 150 godina počela je epoha energije (pare, elektrike

...), a kasnije i atomske energije. Danas već traje epoha svemirskih letova — u njoj je ključni problem kako veliku količinu energije u najkraće vrijeme pretvoriti u kinetičku energiju. Istovremeno se može reći da počinje epoha informacije. Lord Rayleigh je još 1884. rekao da ni izdaleka nije još poznato ono što je otkriveno. Npr. u laboratoriju je ostvaren neki novi tehnološki proces, koji predstavlja prvoklasno otkriće; da bi to otkriće postalo zaista poznato, mora ga još nebrojena masa ljudi ponovno »otkriti« u knjizi, a tu knjigu opet »otkriti« u biblioteci, što je često teže nego ono pravo otkriće u laboratoriju. Informacija zahtijeva od primaoca da bude aktivan. Klasični oblik informiranja — dostavljanje štampanih tekstova o određenoj temi osobama koje po službenoj dužnosti moraju znati sve što je novo na određenom području — — ima taj nedostatak da se primalac informacija »zasiti« svih tih tekstova što ih mora neprestano usvajati, i počne stavljati publikacije nepročitane na stranu. Zato je možda bolje slati iste te informacije u memoriju primaočeva kompjutera, koji ih mora primiti (nema svoj »prag tromosti«) i koji ih, u izvjesnom smislu, neće zaboraviti. U idućih nekoliko godina treba očekivati ovakav razvojni put dokumentacijsko-informativne službe: svaka zemlja obrađuje i čini interesentima pristupačnom onu literaturu (nekog naučnog područja) koja se u njoj štampa. Zatim izrađuje sažetke tih publikacija i šalje ih (sažetke), opremivši ih međunarodnim natuknicama, kojima se ukratko prikazuje njihov sadržaj, u međunarodni informacijski centar za dotičnu struku, koji ih raspodjeljuje ostalim zemljama članicama. Sažeci su pisani tako da ih može »čitati« i klasificirati uređaj za elektronsku obradu podataka. Tako se već radi u »International Nuclear Information System«. Ustanovljeno je da vrlo mali broj stručnjaka čita objavljene naučne radove u cjelini. Zato je danas pravo rasipanje tiskati naučnu raspravu u svoj njenoj dužini. Objavljeni naučni rad treba sadržavati samo uvod s opisom današnjeg stanja nauke na tom području, zadatak obavljenog istraživanja, kratak opis primijenjene istraživačke metode, opis rezultata i zaključke. Jedino ako je obrađena tema upravo takva da zahtijeva da se iznese i tok istraživanja, opisat će se i on (autorovo izlaganje zasniva se na primjerima iz egzaktnih nauka), ili će se štampati u posebnom dodatku na kraju časopisnog sveska, tako da taj opis svojom dužinom ne opterećuje dokumentalista kad bude prenosio sadržaj rasprave u elektronsku memoriju. Svaki stručnjak morao bi imati omogućenu vezu s »elektronskim leksikonom« u kojem bi bili pohranjeni razni pojmovi iz određenog naučnog područja, sa svojim najnovijim definicijama, primjerima, receptima za tehnologiju itd. Svi informacijski centri bit će povezani u tzv. »informacijsku mrežu«, tako da ne mora svaki uskladištavati sve ili približno sve podatke, potrebne njegovim korisnicima. Tehnika traženja informacije morala bi se potpuno automatizirati i tako pojednostaviti da korisnik može sam postaviti pitanje informacijskom sistemu, oblikovano kao rečenicu prirodnog jezika (npr. engleskog), ali samo od ime312