ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 280

Jakobu, sdnu pok. Vratišne vinograd u Petrčanima, da ga obrađuje kroz 4 godine. Uvjet je da obrađivač zadrži polovicu plodina, a druga polovica ide gospodaru. Troškovi pak berbe, skupljanja i meljave maslina dijele se zajednički. Daje se još zajam od 40 solida koji će se vratiti nakon prve berbe (Spisi I, 179—180). Podatak dokazuje da se izvan Astareje sadila vinova loza i maslina i da se zemlja i vinograd daje na obradu pod istim uvjetima kao i u Astareji. To znači da ovaj postolar Jakob nije kmet, nego zakupnik, premda obrađuje zemlju izvan Astareje. N. Kl. je obrađivače zemlje samostana sv. Marije u Obrovici proglasila kmetovima, zato jer je taj posjed izvan zadarske Astareje (261—263). Međutim god. 1290. dotadašnji zakupnik vinograda samostana sv. Marije u Zadru, koji se vinograd nalazi »Na Obroyci« prodaje vinovu lozu (vi

tes) koju je držao na 1/10 od rečenog samostana (Spisi I, 210—211). Podatak je dokaz zakupničkog odnosa i uzgajanja kulture vinograda izvan zadarske Astareje i to baš u Obrovici gdje je N. Kl. tobože pronašla prvi urbar i zato kmetski proizvodni odnos. Sličan je slijedeći primjer. Predstavnici samostana sv. Marije u Zadru daju i lociraju 1343. u Bib in ju kastaldu Danijelu i još osmorici jobagiona (iobagionibus) selište sa svim pripadnostima na novčani zakup (ad affictum, censum sive pensionem) na 4 godine. Svake godine dužni su isplatiti na Svi Svete šest libara malih dinara. Zatim brati masline unutar selišta na svoj trošak i polovicu dati samostanu (SCD XI, 44—45). I ovo je zakupnička lokacija. Kmetski karakter nema ni ugovor iz 1334 (SCD X, 158—159) na koji se ona poziva. Neki Radovan pok. Štipka, inače vilan Cose de Bregna u Crnom kod Zadra (izvan Astareje) prima od namjesnice samostana sv. Nikole u Zadru ždrijeb zemlje rečenog samostana u Crnom na 8 godina. Za uzvrat, prve godine dat će polovicu prihoda (reditus) samostanu. Ostalih 7 godina davat će godišnje 4 modija žita koja će dovesti samostanu. Kroz to vrijeme ne smije napuštati zemlju. Ovo je najobičniji zakupnički ugovor u kojem nema nijednog elementa kmetstva. Ista je stvar i u slijedećem ugovoru na koji se poziva autorica. Neki Blaž pok. Jur ja iz Zadra obvezuie se 1334. god. (SCD X, 165—166) sijati žito na lokalitetu Dolac na o. Ugljanu vlasništvo Damjana de Mangace iz Zadra, kroz 6 godina. Kroz to vrijeme će obrađivač sa svojom obitelji boraviti na o. Ugljanu. Dvije trećine žita dat će vlasniku, sebi zadržava trećinu s time da sam daje sjeme. Budući da Blaž duguje Damjanu 25 libara malih dinara dug će mu otplaćivati žitom, ali tako da Blažu ostane toliko žita da može s obitelii preživjeti. Ni u ovom ugovoru nema elemenata kmetstva. Ovdje se radi o nekoj vrsti utjerivanja duga putem prisile da se kroz obradu zemlje i žitom vrati duc. Ali ie s o. Ugljanom nešto drugo interesantno. Taj je otok po svoj prilici od najranijeg vremena sastavni dio zadarske komune. Na karakter agrarno-proizvodnih odnosa u njemu nije djelovalo ili je bilo jako ograničeno hrvatsko običajno pravo. Zadar se nije dakle širio na o. Ugljan onako kako je to bio slučaj s Obrovicom, Crnim i si. Možemo ga donekle smatrati dijelom zadarske Astareje. Po kakvom kriteriju N. Kl. na tom otoku nalazi kmetstvo, kad sama kaže da se kmetstvo razvija jedino izvan Astareje. Kada se dogodilo proširenje Zadra na o. Ugljan u tom smislu da je Zadar dobio na njemu »prostrane površine plodne zemlje na kojoj uspijevaju žitarice« a to je po N. Kl. uvjet pojave 280