ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 271

U izvorima, koji se tiču dubrovačke povijesti, nalaze se podaci o servima. Konkretno: Chronicum casinense; SCD III, 216; tzv. »lokrumski falsifikati«; arhivska serija dubrovačkog arhiva Testamenta i dubrovački Statut. Sve sam te podatke prepisao i donio u raspravi o agrarno-proizvodnim odnosima. Budući da se ti servi spominju u Rožatu, Šumetu, Šipanu dakle izvangradskom teritoriju i da su vezani uza zemlju koja se daruje, zaključio sam da su radili na posjedu. Do istog zaključka, kako sam spomenuo, dolazi i B. Grafenauer. N. Kl. unatoč svemu iznosi da za svoje tvrdnje ne donosim izvorni materijal, da nemam »ni jedan jedini izvorni podatak — premda se služi falsificiranom ispravom (kao da ja na to nisam upozorio!) — kojima bi mogao dokazati da su servi robovi ili radna snaga na posjedima«. Tako je površno pročitala Rollerov tekst da nije vidjela njegovu rečenicu u kojoj kaže da su u Astareji »Osnovna radna snaga bili robovi i slobodni radnici« (Roller, 54). U prikazu slojeva radnih ljudi na carini definirao sam položaj onih koji se u izvorima nazivaju »laboratores«. Rekao sam da su oni najamni radnici, da je laborator == slobodan čovjek, težak, ratarski poljoprivredni radnik, koji radi za plaću »ad precium«, da je on slobodni obrađivač, plaćena radna snaga (ZČ 71, 74). Tekst N. Kl. »Lučić se zapliće i u svoj vlastiti tekst i ne može izbjeći kontradikcije«, (bilj. 85. »Ipak ne znamo koja od ovih tvrdnji vrijedi, jer je u ranijem članku tvrdio da su najmani »radnici »laboratores« (218). Razlika, posve razumljivo, nije u terminu, nego u definiciji, jer »laborates = najamni radnici — plaćeni ljudi, a servi = robovi = besplatna radna snaga (str. 74) do u XIII st.«! Protivno citiranom naći ćemo na str. 71 tvrdnju da su laboratores bili slobodni težaci, ratarski poljoprivredni radnici, koji rade za plaću.« (str. 250). U čemu N. Kl. nalazi zaplitanje i kontradikciju? Najamni radnik u poljoprivredi jest onaj slobodan čovjek koji nema (barem ne dovoljno) sredstava za proizvodnju u prvom redu zemlje, nego je prisiljen prodavati svoju radnu snagu, konkretno obrađivati tuđu zemlju i zato dobivati plaću, nadnicu (precium). Višak njegova neplaćenog rada prisvaja zemljovlasnik. Moj tekst: »Prema dubrovačkom pravu seljak, koji stanuje u kući gospodara i na njegovom imanju i uživa vrt, a za uzvrat mora raditi na carini, zove se kmet.« (bilj. 95. »Quando il rustico, perché ne abitava la casa alla quale era di solito unito l'orto verso il correspettivo del poklon, doveva ad un propriètario il lavoro suite carine, dicesi kmet« — Ivellio, 14), »U ovim slučajevima imamo te elemente: seljak dobiva zemlju za kuću i vrt, a zato mora davati poklon i raditi besplatno na carini

... Kmet jednog zemljovlasnika mogao je biti polovnik drugog« (ZČ 78, 81, zatim AV, IV—V 216). Tekst N. Kl. u bilješci: »Pri tom ne reproducira točno tekst deglTvellia, jer je on istakao još jednu obavezu koja je, kako ćemo pokazati na zadarskom izvornom materijalu, doista »znak« kmetstva: to su »darovi« ili ovdje u tekstu »pokloni«. Uostalom, degl'Ivellio na citiranom mjestu upozorava kako isti seljak može biti kmet (contadino) i polovnik (colono semplicemente tale)« (str. 251). U čemu nije točno reproduciran tekst deglTvellia? Zar u mojem tekstu nema riječi »poklon«, zar se nije reklo na mjestu gdje to treba 271