ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)
Strana - 255
O PROPISIMA ZA ODABIRANJE I IZLUČIVANJE REGISTRATURNE GRADE Stjepan Bačić Zaštita registraturne građe koja sadrži najveći dio arhivske građe, što će se pohraniti na trajno čuvanje u spremištima arhivskih ustanova, spada među najvažnije zadatke arhivskih ustanova i arhivske službe. Zaštita registraturne (i arhivske) građe je dvovrsna: tehnička i pravna. Norme, postupci, načini i sredstva tehničke zaštite sadržani su u udžbenicima, priručnicima, stručnim uputama, te u stručnim raspravama i Člancima, a norme pravne zaštite u propisima. No valja odmah konstatirati da se ovakvo razgraničenje normi za tehničku i pravnu zaštitu ne može u potpunosti provesti, nego da propisi, po samoj prirodi stvari, moraju sadržavati i neke odredbe o tehničkoj zaštiti. Do godine 1945. pravna zaštita arhivske građe bila je kod nas slaba. Nije bilo posebnih arhivskih propisa, nego se postupalo po općim propisima i po nahođenju i brizi rukovodilaca malobrojnih arhivskih ustanova. Pogotovo nije bilo organizirane brige o slabo zaštićenoj registraturnoj građi. Bilo je istina, u općim (kancelarijskim) propisima kratkih, općih odredaba koje su se odnosile na čuvanje i odabiranje i izlučivanje (škartiranje) registrature građe. Neke struke i službe (npr. banke, željeznica, carina) izdavale su okružnice i naredbe o čuvanju, te odabiranju i izlučivanju građe u svojim registraturama. Razumljivo je da se na taj način registraturna građa nije mogla zaštiti i osigurati, jer tako normirani postupci tom građom nisu provedeni ni po kakvim jedinstvenim, općim kriterijima, a nepotpuni propisi i odredbe donošeni su uglavnom prema potrebama i ocjeni operative, koja je o vrijednosti i rokovima čuvanja građe odlučivala bez sudjelovanja stručne arhivske službe. Tek 1942. godine jedna okružnica ministarstva određuje da se uništavanje »starih spisa« vrši komisijski, a uz odobrenje Državnog arhiva u Zagrebu. To je, u uporedbi s dotadašnjim prilikama, bio korak naprijed u pogledu zaštite registraturne građe. Odmah po oslobođenju 1945. godine počinje narodna vlast u novoj socijalističkoj Jugoslaviji poklanjati veću pažnju zaštiti kulturnih spomenika i starina, među koje spada i arhivska građa. Radi takve zaštite izdavane su odluke i naredbe, a 1950. godine donesen je, za čitavo područje Jugoslavije, Opći zakon o državnim arhivima (Službeni list FNRJ 255
