ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)
Strana - 174
faksimil u nečemu ne slaže s prijepisom) daje se »ispod crte« bilješka: »U originalu piše pogrešno: (navodi se pogrešna grafija)«. Pri tom poslu mora redaktor dobro paziti da ne proglasi »pogreškom« neku ortografsku osobinu koja ne odgovara današnjim pravilima, ali koja je za svoje vrijeme i mjesto svog nastanka potpuno normalna. Ako sumnjamo da je neki oblik u izvornom dokumentu pogrešan, a nemamo dovoljnih dokaza o njegovoj neispravnosti, ostavit ćemo ga u tekstu (»nad crtom«), a u bilješci ćemo navesti onaj ortografski oblik te riječi koji u danom slučaju smatramo ispravnijim. Ako dodajemo pojedina slova unutar riječi, koja su ispuštena očitom nepažnjom, stavljamo ta slova u šiljaste zagrade < ). 64. POGREŠKE I NETOČNOSTI KOJE MIJENJAJU PRAVI SMISAO DOKUMENTA. Ako u tekstu arhivalije stoji pravilno napisana riječ, koja međutim po svom smislu nikako ne pristaje u kontekst i za koju možemo plauzibilno dokazati da je rezultat pogreške — npr. tekst je diktiran, pa je pisar krivo čuo — ostaje ona u izdanju »nad crtom«, tj. zadržava svoje mjesto u tekstu, ali dobiva uputnicu na bilješku. U bilješci navodimo: »U originalu piše tako doslovno, ali je to gotovo sasvim sigurno pogreška umjesto (upisujemo onu riječ za koju smatramo da bi na tom mjestu morala stajati).« U naučno-popularnim izdanjima postupak je obratan: u tekst unosimo riječ koja je po našem mišljenju ispravna, a originalan oblik navodimo u bilješci. 65. RAZLIKE U PISANJU ISTIH LIČNIH ILI GEOGRAFSKIH IMENA. Dešava se da originalni spisi donose ime jednog te istog čovjeka ili mjesta u raznim grafijama. Npr. ime komandanta Slavonske generalkomande početkom XIX st. piše se »Simschen«, »Simbschen« i »Simpschen«. U takvom slučaju upozorit ćemo čitaoca bilješkom kad se takvo ime prvi put pojavi da će kasnije dolaziti još drugačije napisano. U tekstu ćemo ostaviti onu grafiju kakva je na tom mjestu u originalu. Npr. spomenutog komandanta u tekstu prvi put sretnemo u obliku »Simschen«, vjerno ga reproduciramo i stavimo u bilješci: »U daljem tekstu javlja se to ime još i u obliku »Simbschen« i »Simpschen«.« 66. PRAZNINE U TEKSTU I UMETANJE ISPUŠTENIH RIJECI. Praznine u originalu koje nisu rezultat oštećenja označuju se točkicama ( ), au bilješci se napominje da u originalnom aktu postoji takva praznina. Ako smo u tekst morali umetnuti koju riječ, jer je smisao zahtijeva i jer je sigurno da je iz izvornog dokumenta zabunom izostala, dolazi ona u uglate zagrade. 67. PROPALI I NEPROClTANI ILI NEDEŠIFRIRANI DIJELOVI ORIGINALNOG TEKSTA. Dokumenti su često oštećeni, zaderani, izgriženi, izblijedjeli i pljesnivi, ili im je tekst toliko nečitak i nerazmrsiv da ga ne možemo reproducirati u njegovoj prvotnoj potpunosti. Na mjestima gdje su nam se u originalu ispriječile takve zapreke, dolaze u izdanju točkice ( ), a u bilješci navodimo uzrok zbog kojeg je dio teksta morao biti ispušten, pa približnu procjenu koliko je slova, riječi ili redaka propalo ili ostalo nepročitano. Ako smo i djelomično sigurni kako taj dio teksta treba pročitati, navodimo ga, i to u uglatim zagradama, u tekstu (»nad crtom«), ili u bilješci s oznakom: »Vjerojatno treba čitati « Za 174
