ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)
Strana - 166
ska tehnika. No slobodno možemo reći da je u pretežnom dijelu izdanja arhivske građe važniji » interpreta tivni« cilj, tj. čitaocu treba olakšati razumijevanje objavljenih dokumenata i služenje njima. Transkripcija je reproduciranje teksta pomoću drugoga sustava zapisivanja (koji može biti vrlo blizak onom sustavu, kojim je zapisan original), uz dosljedno prikazivanje svih osobina stvarnog izgovora ili — većinom kod mrtvih jezika — neke normalizirane ortografije. Pri transkripciji vodimo, dakle, računa o značenju transkribirane riječi u njenu kontekstu. Naš primjer MSB iz glagoljice transkribirat će se, prema tome, »moj« ili »moji«, ovisno o njegovu značenju u dotičnom kontekstu. Bilo da original transliteriramo ili transkribiramo, moramo paziti da nam tekst objave (štampani tekst) prikaže svaki izraz iz originala »u njegovu starom (izvornom) sadržaju, ali pomoću današnjih, slova», kako kaže Friedberg. 72 Izdavačeva transkripcija ili transliteracija ne smije naškoditi drugim karakteristikama originalnog arhivskog dokumenta: njegovoj gramatici, stilističkim efektima i onom dijelu pravopisa u arhivskoj građi koji prema koncepciji izdanja mora ostati očuvan. Poslije izvršene transkripcije ne smiju u tekstu ostati dvoznačnosti. Npr. ako autor spisa ne meće akcente na talijanskim riječima, jednako će pisati »de la« želeći izraziti »de la« (venecijanski za »della«) i »de là« (»od tamo«); izdavač mora metnuti akcenat na sve slučajeve tipa »de là«. (To je samo specifična manifestacija općeg principa da se čitaocu ne smije servirati dvoznačan tekst.) U nekim izdanjima bit će potrebno da se geografska i mjesna imena transliteriraju, tj. reproduciraju potpuno onako kako stoje u originalu. Tada se to objašnjava i u napomenama. Samardžić 73 predlaže da sve tekstove »s kojima se to, zbog njihovih jezičkih osobina, može učiniti, treba dati u fonetskoj transkripciji«. Tu nije dokraja razjašnjen pojam fonetske transkripcije, jer on inače znači takav sistem transkripcije u kojem svakom izgovorenom glasu odgovara posebno slovo ili poseban znak. Npr., u udžbenicima modernog engleskog jezika transkribiraju se engleske riječi pomoću međunarodne fonetske transkripcije, ustanovljene na konferenciji u Kopenhagenu 1925. i revidirane 1932. Konkretna ilustracija iz engleskog jezika: fonetska transkripcija riječi watermark »vodeni znak na papiru, filigran« bit će [ T wo:tamaik]. Trebalo je reći: »sve tekstove treba dati u najjednostavnijoj mogućoj transkripciji«. Ova željena jednostavnost teško će se definirati nekom kratkom definicijom, već je treba za najčešće slučajeve iz prakse malo detaljnije opisati. Za latiničke tekstove na hrvatskom jeziku postići ćemo takvu jednostavnost eliminacijom onih slova kojih nema u današnjoj abecedi, npr. f, i njihovom zamjenom pomoću danas upotrebijavanih slova: »faka« = »šaka«; udvostručene suglasnike pisat ćemo jednostruko: »uffanye« = »ufanje«; razne digrafe i trigrafe (skupine od dva ili tri slova) za izražavanje današnjih palatala pisat ćemo današnjim slovima za palatale, npr. »plyucha« = pljuča«; razne danas nepotrebne akcente na vokalima eliminirat ćemo, osim ako se ne radi o izdanju građe koja treba tvoriti bazu i za lingvističko-filološke studije. Vidi o pravopisu 72 O. c, str. 78. » O. c, str. 64. i dalje. 166
