ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)
Strana - 167
starijeg hrvatskog jezika članak Antuna Šojata Pravopis stare kajkavske književnosti, 7 * u kojem se navodi starija literatura o toj problematici. U starijim srpskim i drugim tekstovima koji su pisani ćirilicom treba u transkripciji izvršiti sve asimilacije suglasnika po zvučnosti i mjestu izgovora i izostaviti sve suglasnike koji se po glasovnim pravilima moraju izgubiti. 75 Vidi o problematici transkripcije ćiriličkih azbuka članke Šime Jurića Transkripcijske metode i bibliotekarstvo (tu se govori i o nekim općim pitanjima transkripcije i transliteracije) i Transliteracija ćiriličkih azbuka (s velikom usporednom tabelom raznih sistema te transliteracije). 76 Tabele za transliteraciju bosančice, ćirilice, glagoljice, grčkog pisma, arabice (arapskog pisma koje se upotrebljava za bilježenje srpskih i hrvatskih tektsova) i njemačke gotice (bolje rečeno »frakture«) nalaze se i u Pravilniku i u priručniku za izradbu abecednih kataloga u bibliotekarstvu, što ga je sastavila Eva Verona. 77 Benedikta Zelić-Bučan autor je manjeg ali praktičnog i raznim tabelama ilustriranog djela o bosančici, pod naslovom Bosančica u srednjoj Dalmaciji, u kojem se, naravno, osvrće i na transkripciju bosančice. 78 Prof. Vjekoslav Stefanie, direktor Staroslavenskog instituta »Svetozar Rittig« u m., spremno je dao — na našu molbu — slijedeći kratak pregled postojećih sistema za transliteraciju glagoljice: — češki sistem (npr. Clozianus: codex palaeoslovenicus glagoliticus, ed. A. Dostal 1959, Česk. Akad. Ved); — sistem prof. Hamma (npr. Psalterium Vindobonense, 1967); — sistem prof. Hercigonje (npr. br. 6 »Radova Staroslavenskog instituta« 1967, str. 221); — sistem za neodržani beogradski slavistički kongres 1939; — sistem što ga upotrebljava prof. Stefanie u svojim djelima. Najčešći problem u transliteriranju originala pisanih na latinskom jest neujednačenost u grafiji »u« i »v«, pr. »oues« i »oves« — »ovce«, pa zatim u pojavi grafije »ij« i »y« (ovo posljednje nije, kako bismo odmah pomislili, »ipsilon s dvije točke«, nego jedna posve grafička stilizacija slova »ij« — donja veza tih slova se nekako zašiljila). Grafija »u« : »v« usklađuje se prema klasičnom latinskom kakav nam se danas prezentira u standardnim udžbenicima, dakle između vokala stajat će uvijek »v« — primjer »oves« — au težim slučajevima, kao što je pridjev »suavis« ili »svavis« = »sladak«, gledat ćemo u rječnik klasičnog latiniteta ili u koji etimološki rječnik latinskog jezika da vidimo koja je grafija uobičajenija ili pravilnija. U našem primjeru čini nam se da je običnija i prema tome bolja grafija »suavis«. Oscilacija u grafiji »u« i »v« postoji i u starijim njemačkim tekstovima, npr. »vnnd«. Tu ćemo primijeniti današnji njemački način pisanja i staviti »und«. Ujedno smo time dotakli i drugi česti problem u njemačkom, a to je pretjerana upotreba podvostručenih suglasnika tamo gdje po današnjem jezičnom osjećaju uopće nisu potrebni. Takve geminirane (po74 »Filologija«, br. 6, Zagreb 1970, str. 265—282. 75 Milosevic, o. c., i Dorđić, o. c. u bibliografiji. 7i »Vjesnik bibliotekara Hrvatske« I, 1950, str. 109—118. i 225—244. 77 Zagreb 1970, str. 420—432. 78 Prilog 3. svesku izdanja Historijskog arhiva Split, Split 1961. 167
