ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)
Strana - 157
Ako su razlike među verzijama istog teksta minimalne, kažemo da su pred nama varijante; ako su, međutim, odstupanja premašila razinu običnih prepisivačkih pogreški, ako su struktura ili sadržaj tih verzija puni očitih međusobnih razmimoilaženja, tragova prerade i si., govorimo o redakcijama dotičnog teksta. Obično se može rekonstruirati, u obliku genealoškog stabla, put kojim su iz arhetipa (prvotnog teksta) izrasle pojedine redakcije. One se obično dijele na »bolje« i »lošije«, već prema tome mogu li izdržati detaljnu obradu pomoću egzaktnih naučnih kriterija ili već izdaleka odaju da ih je pisao nevješt ili tendenciozan prepisivao. Poslije pažljive provjere nisu li možda ipak u nekoj sitnici bliže istini od boljih redakcija, one lošije se odbacuju. Već prema konkretnim potrebama uvrstit ćemo u akademsko ili naučno izdanje izvora sve ili samo neke redakcije ili varijante (uvjet je da imaju »samostalnu naučnu važnost«). 63 U naučno popularna i školska izdanja ući će samo osnovna redakcija ili varijanta, a ostale se mogu spomenuti u bilješci. Eventualno značajne lekcije (odstupanja jedne varijante ili redakcije od teksta koji je utvrđen kao osnovni) navode se u napomenama. Ako izdajemo dokument koji više zadire u povijest književnosti ili filologiju desit će se da ćemo varijante teksta ocjenjivati po potpuno drugačijim kriterijima od onih koji inače vrijede za publikaciju čistih historijskih izvora. Vidi o tome opširnije u t. 29. 64 U tekstu službenih spisa ili dokumenata što ih je pisala neuka osoba ne smijemo tražiti literarne vrhunce ili ih korigirati kao kakvu školsku zadaću. Ono što nam danas izgleda kao gramatička ili sintaktička pogreška — makar to objektivno i bila — može u nekom dijalektu biti najpravilnije, ili u pisarevoj »ličnoj gramatici i sintaksi« predstavljati najviši domet. Ne smijemo, dakle, izvorni tekst udešavati kao neki »najbolji«, »najzreliji« i »najdotjeraniji«. Slično vrijedi i za tekst kopija. Lihačev 65 daje tri moguće definicije za »najbolju kopiju«. »Najbolja kopija« može biti ona koja je: 1) najbolje oblikovana stilski i kompozicijski (naša primjedba: prema čijem sudu: sastavljačevu ili našem današnjem?) 2) najstarija 3) s najmanjim brojem prepisivačevih grešaka. Zatim navodi održive prigovore protiv sve ove tri definicije. Jednako govori i Milosevic: zabranjuje se kontaminacija i stvaranje »vještačkog«, »idealnog« teksta. Jedan predložak, koji na osnovu kompleksne analize formalnih i sadržajnih osobina, što smo je malo prije djelomično prikazali, moramo odabrati za nosioca teksta, objavit ćemo u gornjem dijelu stranice (»nad crtom«), a na mjestu bilješki (»pod crtom«) pojavit će se prihvatljive lekcije iz ostalih predložaka kao varijante (samo u akademskom i naučnom izdanju). Ako je problem svojom značajnošću to zaslužio, objavljuju se sve varijante, a ako nije, onda samo značajnije-. (Ako imamo posla s više prijepisa nekog autorskog djela, a original nije sačuvan, tj. ako nastupa tipični slučaj kritike rimskih i grčkih tekstova, onda se tekst sastavlja od najispravnijih varijanata iz svih rukopisa, tj. 63 Pravila . . ., t. 35. 64 Gerhard Schmid i Kapetanić, o. c. 65 D. S. Lihačev, »Najbolja kopija« u tekstološkom radu »Arheografski godišnjak« (Moskva) za 1958, po prikazu u »Arhivistu« 1961, 1, str. 47—48. 157
