ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)
Strana - 158
rekonstruira se arhetip.) Znači, samo u strogo ograničenom broju slučajeva kad se radi o književnim djelima — ai onda izuzetno — mogu se tekstovi predložaka upotrebljavati kao materijal za »krojenje«, izrezujući »najbolje komade« pojedinih redakcija ili varijanata i sastavljajući od njih uzornu zajedničku osnovu. Od ove zabrane izuzima se rekonstrukcija izgubljenog teksta jer je upravo takav postupak jedino tamo moguć. Želimo samo ukratko obrazložiti ovu zabranu. Malo prije smo čuli da u radu s tekstovima »najbolje« ne mora biti identično s »pravim« ili »originalnim«, jer svaki pisac ili npr. kancelar, notar, ingrosator nije vrhunski gramatičar ili stilist, i svaki tekst iz prošlih stoljeća nije pisan s namjerom da se podnese na ocjenu strogom profesoru. Ili ovako: tekst je organizam i teško podnosi »seciranje« i »krpanje«; nastankom teksta ravnaju kriteriji funkcionalnosti, a ne estetike. Izuzetno je dopušteno, ako u osnovnoj redakciji postoje neke praznine, a u drugim redakcijama imamo dijelove teksta koji ih mogu popuniti, odštampati takve dijelove teksta manjim (ili svakako drukčijim) slovima. Iz obilne problematike na temu »kako kontrolirati datum dokumenta?« navodimo samo 2—3 praktične napomene Langloisa i Seignobosa. 66 Definitivnoj provjeri datuma nekog spisa pristupa se poslije zauzimanja stava o njegovoj autentičnosti. Naročito je važna pri tome okolnost da li je spis — za vrijeme svog nastanka ili možda čak kasnije — prošao kroz ruke kakvog krivotvoritelja. Apsolutno svaki datum mora biti provjeren. Osobito su sumnjivi datumi u siječnju i to zbog poznate psihološke inercije pisara, koji je prošle godine, npr. 1843, neprekidno ispisivao »1843« na mjesto predviđeno za godinu, pa u siječnju 1844. vrlo često griješi pišući » siječnja 1843«. No kritika provenijencije nije završena provjerom datuma, mjesta nastanka akta i autora. O provjeri sadržaja moglo bi se mnogo govoriti, ali to je posao izrazito za historičare. Kritika provenijencije mora obuhvatiti i analizu dosadašnjeg čuvanja dokumenata, jer o tome u mnogome ovisi njihova vjerodostojnost. Postavlja se pitanje kroz koje su sve kancelarije i arhive prošli, tko je manipulirao s njima, da li ih je imao u rukama netko tko je sumnjao da kriju štetne po njega podatke, pa ih je škartirao po svom ukusu, gdje su ti spisi nađeni i pod kojim okolnostima. Svi ti elementi zanimaju ozbiljnog korisnika arhivske građe. 24. UTVRĐIVANJE OSNOVNOG TEKSTA SLUŽBENIH DOKUMEMENATA. Zelimio li objaviti neki službeni spis, svakako moramo nastojati pronaći — ako ga već nemamo — njegov original, jer on ima sve elemente službenog oblikovanja: originalne potpise funkcionera, broj urudžbenog zapisnika, datum, žig (pečat) i prijamni štambilj ustanove i primaoca s datumom primitka, zatim odluke i bilješke što ih je propisao naslovnik o pitanjima koja spis tretira, itd. Osim toga, u novije doba originali službenih akata pišu se na papiru s unaprijed odštampanim službenim zaglavljem (memorandum), što može poslužiti kao korisno uporište u eventualnom sporu o autentičnosti tog spisa. Ako se original ne može pronaći, kao baza za objavu poslužit će koncept. Ako nema ni koncepta, onda kopija (najbolje ako je ovjerena). " O. c, 1294. (L'Histoire). 158
