ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)
Strana - 156
stotina rukopisa: tek kod nekoliko desetaka hiljada bušenih kartica dolazi do izražaja brzina rada automatizirane sortirke. Za kritiku spisa što ih u ovoj radnji obrađujemo (1526—1848) ostaje i nadalje ocjena živog ljudskog uma najmjerodavnija. Logično je da su se u novije vrijeme javili glasovi — s obzirom na sve veće udaljavanje kronološke granice srednjeg vijeka od nas •— da diplomatiku srednjovjekovnih dokumenata treba jednostavno »produžiti« na novovjeke dokumente. 59 Pojavio se i termin »suvremena diplomatika« za »nauku o novovjekim spisima«. 60 Prenijet ćemo ovdje nekoliko zanimljivih Hanzalovih misli o reperkusijama tog »protezanja« srednjovjekovne diplomatike (diplomatike srednjovjekovnih spisa) na novovjeke izvore, 61 osobito na problem određivanja njihove autentičnosti i vjerodostojnosti. Kod novovjekih spisa mnogo češći je slučaj da su oni po svim formalnim znacima autentični i da će i najbrižljivija analiza pokazati da su doista takvi ali će podaci u njima iz raznih razloga biti lažni ili bar nepouzdani. Npr. razni računski spisi, urbari i katastri, u kojima je stvarni urod namjerno popisan u nekoj količini koja je veća ili manja od stvarnog. Politički i diplomatski akti znaju biti puni tendencioznosti. Zato će formalni kriterij biti slabo oružje u razotkrivanju novovjekih falsifikata: treba se studiozno pozabaviti sa sadržajem isprave. Izdavač mora svakako nastojati osvijetliti rad kancelarije u kojoj su dotični spisi nastali. 23. NEKE POJEDINOSTI O FAZAMA RADA NA UTVRĐIVANJU AUTENTIČNOG TEKSTA HISTORIJSKIH IZVORA: Langlois i Seignobos 62 operiraju s pojmom »izvanjska (eksterna) kritika«. Prema njima ona se sastoji od kritičke klasifikacije svih postojećih varijanata nekog dokumenta, od utvrđivanja njegova originalnog teksta (za razliku od »autentičnog, gledano sasvim filološki, »originalni« tekst je onaj niz rečenica koji je stajao ili koji još stoji u prvotnoj verziji nekog spisa, makar s diplomatičkog stajališta ona bila i falsifikat — npr. makar ju je pisao neovlašteni kancelarijski službenik, makar je pečat falsificiran ili premješten s neke druge isprave, itd.), i od kritičke analize provenijencije samog spisa, s pitanjima kao što su: da li je datum u spisu točan? da li je dokument zbilja sastavljen u označenom mjestu? da li ga je doista izradila ili dala izraditi osoba koja se deklarirala kao autor? Za analizu jezika kojim je dotična arhivska građa pisana i konvencija (npr. pravnih običaja na koje se u spisu aludira) i kritiku točnosti kojom ispitivani historijski izvor prezentira pojedine činjenice služe se spomenuti stručnjaci terminom »unutrašnja (interna) kritika«. Razumljivo je da sve postojeće verzije nekog dokumenta treba najprije skupiti (v. t. 21): koncepte, minute, originale, ovjerene i neovjerene prijepise, korekturne otiske, prijašnja izdanja u novinama, brošurama ili knjigama (ako ih ima). Pokaže li se da neka od tih verzija ne potječe od originalnog spisa, nego je samo reprodukcija nekog već poznatog prijepisa, ili da je preštampana prema prvom izdanju (kojim inače raspolažemo), nije se potrebno na nju obazirati. s» H. O. Meissner, Urkunden- und Aktenlehre der Neuzeit, Leipzig 1950. 60 »Archivni časopis« (Prag), god. 1961 — 1962. ĆI J. Hanzal, K ûvahâm o novodobé diplomatice, »Archivni časopis«, tar. 3 za 1961, str. 167—169. 63 O. c, 1249. (L'Histoire). 156
