ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)
Strana - 144
za uvrštavanje arhivske građe u mikrofilmski zbornik. Poslije logične potrebe da se selekcijom izbace svi oni dokumenti koji su iz bilo kojeg razloga (oštrina teksta ne zadovoljava, itd.) nepogodni za fotografiranje, daje formulu istraživačka vrijednost (engleski » research value «) ukupna masa dokumenta. Najozbiljniji kandidati za ulazak u mikrofilmski zbornik su oni spisi kod kojih je ovaj kvocijent veći. 30 Oni ne smiju sadržavati nikakve druge zapreke koje bi smetale istraživaču pri dobivanju informacije iz njih (npr. pozivanje na paragrafe koji nisu ušli u konačnu redakciju originala). Ne smiju pokrivati preveliko geografsko područje i ne smiju se kronološki preširoko protezati. Makar imali visoku istraživačku vrijednost, neće se sastavljati mikrofilmski zbornik od dokumenata koji: — obrađuju previše predmeta, — pokrivaju preopsežno geografsko područje, — imaju previše ekstenzivan tekst. Ako je ikako moguće, treba nastojati da mikrofilmski zbornik ne predstavlja selekciju iz nekog arhivskog fonda nego da ga obuhvati u cijelosti. / Postupak za priređivanje mikrofilmskog izdanja ne razlikuje se bitno od onog pri klasičnom štampanju. Najprije se izučava tema zbornika, sastavlja se plan traženja dokumenata (ako se moralo odstupiti od principa da se izda jedan kompletan arhivski fond), nalaze se dokumenti i upisuju u kartoteku, pa se na osnovu te kartoteke dokumenti izabiru, sistematiziraju i snimaju na mikrofilm. Povremeno se upotrebljava film širine 70 ili 105 mm za fotografiranje velikih planova ili crteža, koji se ne mogu dovoljno precizno snimiti na mikrofilm širine 35 mm. 31 U uvodu mikrofilmske publikacije (koji može biti štampan i kao posebna brošura) mora se spomenuti broj kolutova što ih ona sadrži, mora se dati kratak opis reproduciranih dokumenata i njihova fizičkog oblika, te načina sređenosti. Ako je na mikrofilm snimljen izbor iz jednog ili više fondova, moraju se iznijeti egzaktni kriteriji i podaci na osnovu kojih je izvršen taj izbor. Zatim će doći popis dokumenata reproduciranih u svakom pojedinom kolutu, ili rekapitulacija podataka na signalnim snimcima (tj. na snimcima signalnih listova, koji se umeću da označe početak novog sveska ili slične jedinice unutar filma). Slijedit će informacija o historijatu i funkcijama tvorca fonda, i to ne predugačka, nego samo koliko je potrebno za razumijevanje snimljene arhivske građe. Zatim pregled tipova ili vrsta i sadržaja spisa u dotičnoj mikrofilmskoj publikaciji te komentar o njihovoj vrijednosti za naučna istraživanja. Ako je za bolje shvaćanje spisa potrebno, treba i detaljno opisati poredak spisa i njihov historijat (izričito naglasiti svaku razliku između poretka spisa u stvarnosti i na mikrofilmu). Treba spomenuti one sveske, spise ili pojedinačne listove iz fonda koji eventualno nisu snimljeni na mikrofilm jer su duplikati ili jer imaju malu naučnu vrijednost (ili možda ne stoje ni u kakvoj organskoj vezi s tim arhivskim fondom). Iz uvoda mora, osim toga, biti jasno kakav 30 »Archivum« 1966, str. 138. 31 Sve se ovo uglavnom iznosi po Leisingeru, Micropnotography for archives, Washington 1968. 144
