ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)
Strana - 10
Pri .svemu tome treba naglasiti, da se i u Dubrovniku, kao i u drugim srednjovjekovnim komunama ovoga vremena, kao glavni izvor prava smatra običajno pravo. I dubrovački dokumenti ističu: »usus et consuetudo Ragusii«. Dakako uz to su važan izvor prava i odredbe vrhovne vlasti, pod kojom se grad nalazi. To je, kako je poznato, do potkraj 12. st. bizantska, a od početka 13. st. mletačka vlast. No, kada tokom 13. st. nastupaju svoju dužnost knezovi koje Venecija šalje da budu na čelu gradske uprave, u svojim pristupnim prisegama uvijek se oni obavezuju, da će gradom upravljati: »po običajima i običajnom pravu grada Dubrovnika« — kao temeljnom izvoru prava. U okviru spomenutog nastajanja manjih zbirki pisanih zakona tijekom 13. st. vrijedno je spomenuti sačuvani povijesni podatak, da je negdje 30-tih godina 13. st. izrađena i jedna zbirka krivičnih zakonskih propisa. Razumljivo je, što je ova materija, toliko vezana uz pitanja pravnog reda i poretka, sigurnosti građana i njihove imovine, među prvima prešla iz domene nepisanog običajnog prava u pisane propise — »statute« redigirane u posebnoj zbirci. Dosljedno svemu što je rečeno, kada se u Dubrovniku potkraj treće četvrtine 13. stoljeća, i baš 1272. godine prišlo kodifikaciji pisanih zakona — izradi »Knjige statuta grada Dubrovnika« — pred zakonodavcima su se nalazila dva osnovna zadatka: Prvo: da prikupe dotadašnje pojedinačne pisane propise i zbirke njihove, koje postoje, pa da tu cjelinu međusobno usklade i zatim sistematiziraju, i Drugo: da spomenutu cjelinu, iz izvora običajnog prava, a prema životnim i pravnim potrebama, upotpune daljnjim nizom pisanih propisa, kako bi se postigla takva knjiga statuta, koja bi maksimalno zadovoljila potrebe pravnog života i daljnjeg napretka dubrovačke komune. Dubrovački su kodifikatori tako i postupili. U predgovoru redigirane knjige statuta uvodno najprije i nešto opširnije govore općenito o značenju pravde, dobrih zakona i pravedne sudbenosti, naglašavajući posebno potrebu: da se svakom građaninu priznaju njegova prava, i kako mu treba omogućiti da ih on zaista ostvaruje. Obrazlažu zatim, kako su dotada »statuti dubrovački« bili »razasuti« u mnogo raznih zapisa i zbirki, ali, uz to, da su: u nekim pitanjima proturječni; u koječemu i suvišni, u mnogočemu nejasni ili pak nedostatni. Sve u svemu, kaže se dalje, izazivalo je to stanje i kod samih sudaca često: različita mišljenja, prepiranje i sporove o primjeni takvih zakona. Zbog svega toga odlučili smo, izriču dalje kodifikatori, da postojeće statute sakupimo u ovoj Knjizi statuta, a pri tome: da njihove proturječnosti uskladimo, da suvišnosti u njima uklonimo, da praznine u zakonodavstvu popunimo, te da sve nejasnoće i konfuznosti riješimo. Dodaju tome, da im je glavni cilj bio: kako se ubuduće u dubrovačkim statutima ne bi moglo naći ništa »suvišnog, nejasnog, manjkavog ili progrešnog«. Tako su se, eto, izjasnili dubrovački kodifikatori. Nameće se ovdje pitanje: po čemu su oni odlučivali što je manjkavo a što suvišno u pisanim zakonima? 10
