ARHIVSKI VJESNIK 15. (ZAGREB, 1972.)

Strana - 11

I u Dubrovniku, kao i u drugim ondašnjim razvijenijim pomorskim trgovačkim gradovima, posebna je pažnja bila poklonjena: 1) imovinsko-pravnim pitanjima; 2) svemu što je tražila pravna sigurnost u trgovačkom poslovanju i pomorstvu; 3) komunalnom uređenju i održanju reda i poretka u komuni. Međutim, i u ovim najvažnijim oblastima nije bilo prvenstveno, samo po sebi, značenje materije, već je bilo odlučno: u kojim konkretnim pitanjima dolazi do sporova u životnoj praksi? Zatim: da li su nepisana običajnopravna pravila, za ta pitanja, nejasna, nepotpuna ili prevaziđena, ili ih uopće nema? Tek u takvim se slučajevima, po pravilu, prelazilo na utvrđivanje pisane norme, zakona tj. statuta. Takvoj praksi nije bio uzrokom samo tadašnji stupanj razvitka zakonodavstva. Naime, ovi su poslovni ljudi, kao zakonodavci, vrlo racionalno i odmjereno shvatali, i u život provodili, poznato načelo: »Plurimae leges — corruptissima Respublica«, što bismo preveli: »Država s prevelikim mnoštvom zakona nevaljala je država«! Uostalom, ovakva racionalnost i odmjerenost bila je konstantna odlika dubrovačkog društva, i u kasnijim vremenima najpotpunije vladavine aristokratskog ustava, pa sve tamo do pred propast Dubrovačke Republike početkom 19. stoljeća. Tako pripremljena »Knjiga statuta grada Dubrovnika« bila je potvrđena i izglasana od Malog i Velikog vijeća dubrovačke komune, a zatim, 29. svibnja 1272. prihvaćena i od »čitavog naroda« i pred njim proglašena, kako to piše u završnom tekstu predgovora i u naslovu ove statutarne kodifikacije. Naglasimo, odmah, da su uz ovu najvažniju mjeru u pravcu stabilizacije i unapređenja pravnog sistema i mehanizma komunalnog uređenja, slijedile još dvije, također od posebnog značenja za opći razvitak i napredak Dubrovnika. Prvo je: donošenje posebnog »Statuta carinarnice grada Dubrovnika« god. 1277, dakle, svega pet godina poslije proglašenja »Knjige statuta« kojoj je ovaj posebni »Statut carinarnice« srodan i po svojoj strukturi i po tehnici izrade, a jednako i po načinu donošenja i proglašenja. Sadrži ukupno 39 članaka. U njima je riječ o naplati carine na kopneni i pomorski uvoz i.izvoz najvažnijih artikala: tekstilija, izrađenih odijela, obuće, kože, robova, lovačkih ptica i sve ostale robe koja je mogla biti predmetom trg. prometa, a plaćala se na nju carina. Nadalje, regulira se tu i naplata poreza i taksa na nekretnine, kao i naplata daća na domaći potrošak vina, ulja, mesa i si. Konačno, sistematizirana je i tehnička strana ubiranja tih dažbina, uz općenite odredbe o zakupu carine, načinu carinjenja, vođenju kontrole i kažnjavanju carinskih prestupa. Ukratko, prevažne odredbe za uspješniji razvitak dubrovačkog trgovačkog poslovanja, i baš one posredničke trgovine, koja je temelj dubrovačke gospodarske aktivnosti, i tada i kasnije, stalno, doklegod je ovaj grad bio značajniji poslovni centar. Druga važna mjera obuhvatila je uređenje i usavršavanje rada gradske kancelarije i notarijata. Bilo je to od značenja ne samo za praktičnu provedbu stabiliziranog pravnog sistema, već i adekvatno prilagođavanje zahtjevima mediteranskog poslovnog kruga, koji traži da se u praksi poslovanje sve šire i sve dosljednije provodi načelo: »Quod non est in scriptis, non est in vita«, tj. ono što nije pismeno fiksirano, nema prave žili