ARHIVSKI VJESNIK 14. (ZAGREB, 1971.)
Strana - 303
detaljima, normirati zaštitu svojih objekata zaštite, vodeći svestrano računa o svim specifičnostima tih objekata. Današnje činjenično stanje pokazuje, da je, u svojoj cjelini, arhivska služba mnogo potpunije i homogenije organizirana i na čitavom području SRH mnogo efikasnija, nego li je to slučaj s konzervatorskom službom. Ova potonja još uvijek nema ni jednog arhivskog stručnjaka, niti je kroz proteklih 25 godina išta značajnije učinila za zaštitu arhivske građe. Međutim, usprkos tim činjenicama, po postojećem Zakonu o zaštiti spomenika kulture, konzervatorski zavodi vrše registriranje arhivske građe kao spomenika kulture, oni odobravaju i verificiraju konzervatorske zahvate na arhivskoj građi (iako nemaju ni jednog stručnjaka za konzervaciju papira i pergamena), oni vode brigu i o mjerama protiv izvanrednih opasnosti, te su uopće, po spomenutom zakonskom slovu, vrhovni arbitar za cjelokupan spomenički fundus. Svojevrsni je paradoks da u čl. 13 postojećeg republičkog Zakona o zaštiti spomenika kulture, i to u njegovu prečišćenom tekstu iz godine 1967, još uvijek stoji kako službu zaštite vrše zavodi za zaštitu spomenika kulture, a prešućuje se, da takvu službu vrše i arhivske ustanove, i da je vrše samo arhivske ustanove nad onim spomenicima kulture koji su arhivska građa! Ništa manji je i drugi nonsens tj. da po citiranom Zakonu, i baš njegovim čl. 65—69, u Savjetu za zaštitu spomenika kulture SR Hrvatske nema predstavnika arhivske službe!? Već i po tome što su se gorenavedene odredbe pokazale bezživotnima, a posebno baš radi zahtjeva moderne specijalizacije službi zaštite, zaista je očito da se postojeće zakonsko stanje mora revidirati u smislu gorespomenutih načela potpune podjele rada, samostalnosti obiju službi zaštite, i autonomnosti normi za jednu i za drugu službu. * * * Odabrali smo raspravljenih pet pitanja jer smatramo, da su to zaista naj osnovni ja načelna pitanja kojima treba pokloniti prvenstvenu pažnju. Ako za njih izborimo što optimalnija rješenja, nesumnjivo će nam cjelokupni revidirani zakon biti moćan instrument bržeg i uspješnijeg napretka hrvatskog arhivstva. Za daljnji rad na reviziji čini nam se osobito važnim, da rasprave o reviziji zakona teku usporedo s onima o ustavnoj reformi. Ne bude li to tako, može se dogoditi da naknadno pronađena vrlo dobra zakonska rješenja ne budu primjenjiva jer nemaju podloge u prethodno završenoj ustavnoi reformi! (Nastavit će se) (Dovršeno 30. X 1971) 303
