ARHIVSKI VJESNIK 14. (ZAGREB, 1971.)
Strana - 302
predstoji još mnogo rada i koordinirane akcije, posebno u obradi detalja, pa da postignemo kako što potpuniju i bolju zaštitu arhivske građe u nastajanju, tako i što egzaktni je preciziranje mjesta temeljnog arhivskog zakona u odnosu na normiranje zaštite ove građe. Ako smo i naglasili opsežnost daljnjeg rada u detaljima, to ne znači da i od ustavne reforme i revizije zakonodavstva ne očekujemo potrebna nova rješenja na ovom sektoru arhivske djelatnosti. Lako je, naime, uočiti da je praktično — političko težište ovog problemskog kompleksa u slijedećem: kako sačuvati maksimalni stepen samoodlučivanja tvoraca ove građe, a istovremeno u potpunosti zaštititi i onaj društveni interes što ga odražava norma arhivskog zakona? Oba su interesa temelji našeg ustavnog sustava. No, ne bismo bili realni ako ne konstatiramo da je dosadašnja praksa češće i simplificirala u svojim rješenjima, a ponekad je u brizi za afirmacijom i unapređenjem samoupravljanja zapostavljala pažnju prema onom društvenom interesu, pa i obrazlažući takav odnos time što da taj interes i nije »toliko važan« kada se radi o arhivskoj građi ili »čak samo« o arhivskoj građi u nastajanju. S pravom očekujemo da će ustavna reforma i revizija zakonodavstva doprinijeti suzbijanju ovakvog vulgarnog prakticizma. Ponovimo i ovdje: svakoj se naciji mora priznati pravo da sačuva dokumentaciju o svojoj povijesnoj egzistenciji i svom povijesnom razvitku; taj krupan društveno-politički interes mora biti svestrano osiguran i poštovan; njemu nije i ne može biti suprotan zrelo shvaćen samoupravni princip, već ga, pravilno provođen, može samo još bolje osigurati. Prema tome: ako tvorcima arhivske građe u nastajanju treba odrediti zakonske obaveze o čuvanju te građe 18 , to nije i ne može biti okvalificirano kao ograničavanje samoupravnih načela, već je to naprotiv afirmacija i osiguranje jednog od temeljnih samoupravnih prava nacije kao cjeline. Treći elemenat koji određuje mjesto revidiranog republičkog Zakona o zaštiti arhivske građe i arhivima proizlazi iz njegova odnosa prema republičkom Zakonu o zaštiti spomenika kulture. Već smo više puta iznijeli i obrazložili naše stavove o ovom pitanju. Stoga ćemo ih samo rezimirati: arhivska služba zaštite jest usporedna, samostalna i ravnopravna konzervatorskoj službi zaštite; njihovi objekti zaštite su jasno diferencirani i razgraničeni; njihove specifičnosti i posebne specijalizacije su apsolutni imperativ suvremene znanosti i svake ozbiljnije teorije i prakse spomeničke zaštite; njihove operative, uključivši i registraciju odgovarajućih spomeničkih fundusa, moraju biti diferencirane i samostalne; dododirna, srodna ili zajednička pitanja politike zaštite, mogu se potpuno uspješno tretirati i rješavati kroz zajedničke sjednice Arhivskog savjeta Hrvatske i Savjeta za zaštitu spomenika kulture SR Hrvatske odnosno njihovih koordinacionih komisija ili drugih tijela, a na takav se zajednički rad mogu obje službe i zakonski obvezati. Svi navedeni momenti, a naročito specifičnosti i posebne specijalnosti ovih dviju službi zaštite, moraju se odraziti u dva posebna, samostalna, zakonska teksta (tj. posebnom Zakonu o zaštiti arhivske građe i arhivima i posebnom Zakonu o zaštiti spomenika kulture), od kojih će svaki sasvim potpuno, u svim 14 Uz ostalo da im se zakonski propiše donošenje posebnog općeg akta, kojim će regulirati svoje administrativno poslovanje, a naročito i čuvanje onog dokumentarnog materijala, kojega nadležni arhiv proglasi »arhivskom građom u nastajanju«. 302
