ARHIVSKI VJESNIK 14. (ZAGREB, 1971.)
Strana - 299
Organske cjeline pojedinačnih arhivskih fondova i zbirki. Obrazlagati ovaj princip suvišno je, jer je on u arhivističkoj teoriji i praksi dovoljno obrađen i poznat. Kakvi se problemi javljaju kod njegove praktične primjene, te što bi s tim u vezi trebalo učiniti i razraditi u okviru revizije zakonodavstva, o tome je sve bitnije već rečeno pod t. 1 ove rasprave, pa ne treba ovdje ponavljati. Međutim, neke momente treba ipak naglasiti. U prvom redu treba podsjetiti na izvanrednu važnost onih praktičnih aspekata što govore za poštivanje principa arhivskih cjelina, a koje smo sumirali uvodno ovoj t. 4. Nadalje, mi moramo insistirati da se postupa lege artis i kada je riječ o arhivskoj građi, a ne samo kad su u pitanju druge vrste spomeničkog blaga. Stručni arhivski principi moraju biti mjerodavni, a ne činjenično stanje koje proizlazi iz slabosti službi zaštite spomeničkog blaga. Napokon, ako je razgraničenje djelatnosti između arhivskih ustanova s jedne strane, te muzeja, biblioteka i srodnih ustanova s druge strane, ostalo uglavnom neriješeno u praksi, to nikako ne znači da ćemo tu slabost odgovarajućih službi sada sankcionirati u revidiranom zakonodavstvu. Takvom zakonodavstvu može i mora biti cilj da otkloni slabosti, da ubrza rješenja, a ne da čak normira kompromise proizašle iz slabosti, ili tendencija nestručnosti i svaštarstva. Uz konkretnija normativna rješenja Zakon dakako može predvidjeti i mjere putem društvenog dogovora interesiranih službi zaštite i njihovih ustanova, no, u svakom slučaju mjere obaveznog društvenog dogovora. To znači mjere koje će osigurati, da se ne ponovi situacija nastala poslije god. 1960. kada je tadašnji Savjet za kulturu i nauku NRH proglasio kriterije razgraničenja djelatnosti između arhiva, muzeja, biblioteka i srodnih ustanova, i to kriterije koje su sporazumno utvrdile interesirane ustanove i stručna udruženja, ali ih ostale ustanove, osim arhiva, uglavnom nisu primjenjivale. Njihove tendencije i želje, da i dalje čuvaju i sabiru arhivsku građu neodržive su prije svega iz stručnih razloga. Naime, arhivska struka, arhivistička stručnost, predstavlja posebnu stručnu oblast, kao što su to i muzejska i bibliotekarska, a nije i ne može biti tek jedan dio muzejske ili bibliotekarske stručnosti. To vrijedi kako za pojedinca stručnjaka, tako i ža pojedine specijalizirane stručne ustanove. Svaštarstvo je nespojivo sa suvremenim potrebama sve veće specijalizacije i racionalizacije stručnih i naučnih ustanova. To je imperativ i suvremene hrvatske znanosti i kulture, a svijest o tome, uz malo dobre volje, mora nas dovesti do optimalnijih rješenja nego Što je postojeće faktičko stanje. Revizija zakonodavstva ne bi ispunila jednu od svojih bitnih zadaća, kada takav razvitak ne bi ne samo omogućila, već kad ne bi i obavezala interesirane službe i ustanove na sve veću stručnu specijalizaciju i racionalizaciju. Spomeničke cjeline. Iako se u nas praktički ne javljaju kao čest problem, to nikako ne opravdava vrlo manjkavu razradu komponenata ovog principa u postojećem zakonodavstvu. Obzirom na njihovu sadržajnu kompleksnost, logično bi bilo da njihovo osnovno normiranje sadrži Zakon o zaštiti spomenika kulture, time da predvidi obvezni društveni dogovor onih stručnih ustanova na koje upućuje sadržaj konkretne spomeničke cjeline. 299
