ARHIVSKI VJESNIK 14. (ZAGREB, 1971.)
Strana - 283
grupe koje građa zahtijeva, ili pak ako je količina građe vrlo mala složit ćemo je kronološkim redom. Još bi spomenuli problem sređivanja korespondencije. U obiteljskim je arhivima često sačuvana vrlo bogata korespondencija i privatna i poslovna. Ukoliko možemo konstatirati kako je ona bila sređena vratit ćemo je u prvobitno stanje. Međutim nije rijetkost da u obiteljskim arhivima nalazimo mase rasutih pisama i na arhivistu je dužnost da ih dovede u red. Pokušaj rekonstruiran]a starog sistema sređivanja bio bi u većini slučajeva uzaludan, barem za cjelokupnu korespondenciju, jer su pojedini članovi pisma odlagali na razne načine i tematski i kronološki i alfabetski po autorima, a često i kombinirano. U praksi su najčešća dva sistema po kojima se preporučuje sređivanje korespondencije, kronološki i abecedni. Casanova preporučuje kronološki sistem unutar serija, jer bi tako svako pismo došlo u svoj ambijent. Schellenberg smatra da kronološki red najbolje odgovara povjesničaru, jer se tako vijesti o osobama i događajima redaju kronološkim redom. Abecedni red preporučuje tamo gdje pisma sadrže pretežno lične informacije. Kronološki red istina ima pozitivnih strana jer on bolje prikazuje tijek događaja, ali mišljenja smo da abecedni red ipak ima više prednosti. U korespondenciji sređenoj abecednim redom imena autora dolaze do izražaja, pa je time i vrijednost cijele korespondencije, a i cijelog fonda uočljivija. Osim toga ako je više korespondenata jedan te isti predmet tretiralo, to je bilo i više mišljenja, jer je svako lice imalo svoj stav prema odnosnom događaju ili problemu, pa proučavajući pisma svakog pojedinog korespondenta posebno, istraživač ima veću mogućnost kompariranja mišljenja, a time može i lakše doći do istine. Casanova preporučuje podjelu korespondencije na serije, a Meissner dijeli privatnu od poslovne korespondencije. I jedna i druga podjela unijela bi kod nesređene građe i previše ličnog kriterija arhiviste kojemu je rad na sređivanju povjeren. Osim toga u pismima se najčešće tretiraju i poslovni i lični problemi, a vrlo često u jednom te istom pismu ima govora o više različitih poslova, pa je teško odrediti pravo mjesto. Schellenberg predlaže izdvajanje priloga od pisama s tim da se bilješkom označi veza među njima. Takav je običaj u Kongresnoj biblioteci. Mi se s ovim mišljenjem ne bi složili, jer odvajanje makar i uz bilješke ipak znači razbijanje cjeline, što po pravilu provenijencije nije dozvoljeno, a stvaralo bi poteškoće arhivistima i otežavalo proučavanje istraživačima. Priloge ćemo prema tome u svakom slučaju ostaviti uz pisma. Ukoliko prilog predstavlja glavni predmet, a pismo je samo njegov popratni akt i prilog i pismo odložit ćemo tamo gdje po svom sadržaju spada prilog, a ne među korespondenciju. Kopije poslanih pisama (aktivna korespondencija) obično je sačuvana u obliku sveska. Ukoliko su u istom svesku prijepisi pisama više lira, sveske^ćemo poredati kronološkim redom i staviti iza ličnih arhiva. Svu ostalu aktivnu korespondenciju sredit ćemo ispred pasivne korespondencije lica na koje se odnosi. Da bi ipak uputili istraživače u odnos obitelji s koresDondentima možemo u abecednom indeksu označiti zvanje korespondenta i njegovu vezu s obitelji. 283
