ARHIVSKI VJESNIK 14. (ZAGREB, 1971.)
Strana - 264
čak da je u vrijeme sklapanja ugovora bio dosta radne snage na raspolaganje u zadarskoj okolici i da je, prema tome, vlasnik zemlje mogao nepokorna podložnika lako zamijeniti drugim. Na prvi bi se pogled moglo činiti da redovnice kažnjavaju kmetove koji se iseljuju s njihove zemlje na taj način što im oduzimaju sagrađenu kuću ne dajući im nikakve naknade, no iz drugih je kmetskih ugovora poznato da vlastelin novčanim sredstvima pomaže kmeta pri izgrađivanju nastamba, 133 pa je takav postupak vlasnika zemlje posljedica ukazane pomoći. Iz teksta ovog ugovora jasno proizlazi da je dalmatinski kmet u XIII. st. slobodan, tj. da smije napustiti zemlju i da mu je osigurana libera migratio. Spomenuti zaključak o otpuštanju kmetova nije u protuslovlju s odredbom o zabrani preseljavanja kmetova iz jednoga mjesta na drugo, jer je u ugovoru bez sumnje riječ o prisilnom preseljavanju od strane samostana unutar samostanskih posjeda. Za kmetove je vrlo važan zaključak da im samostan ne smije povećavati zakupninu u roku za koji je sklopljen ugovor, dakle unutar 20 "godina. Premda su podavanja naturalna, ipak nije rečeno, što će se dogoditi ako kmetovi ne budu mogli obrađivati oranice. Vjerojatno je u takvim slučajevima vrijedio običaj. Upada u oči da su podavanja naturalna i da nisu odmjeravana prema prirodu već prema određenoj, uvijek stalnoj količini žita. 134 Pojava naturalne rente na dalmatinskom terenu nije neobična, pogotovo ako se uzme da je Obrovica u neposrednoj okolici grada. I samostan bez sumnje ne zahtijeva bez razloga od kmetova žito koje se može prodati. Nije isključeno da ga je doista i prodavao. Redovnice ne ostavljaju svojim kmetovima ni sijeno ni slamu. Sve se dovozi u grad. Premda je teško stvarati zaključke o tome koliko su darovi ili časti teretili seljačko gospodarstvo, jer ne poznajemo njegovu strukturu, ipak se čini, da spomenuta podavanja nisu tako simbolična kao što su to kmetski »darovi« tada u Slavoniji. Dok, naime, kaptolsko selo rješava sredinom XIV. st. svoju obavezu podavanja »časti« ili »dara« jednim janjetom, 135 jobagioni samostana sv. Marije nose u Zadar ne samo kokoši, već tjeraju u grad i tovljene ovnove, krave i volove. Razliku u podavanjima čini, vrlo vjerojatno, bolji materijalni položaj dalmatinskog kmeta. Želeći po svoj prilici zaustaviti suviše često seljenje, vlasnik zemlie ne nadoknađuje kmetu nikakvim otkupom ostavljene gospodarske zgrade ili nastambe. Kmetovi vjerojatno nemaju neke veće kuće, ali ipak je za njih moralo biti neugodno što nisu smjeli ponijeti bar građevni materijal kad su napuštali samostansku zemlju. Premda su kmetovi u Obrovici »ljudi« samostana sv. Marije, redovnice nemaju nad tim svojim kmetovima nikakvu pravnu vlast ili jurisdikciju. Zato samostan i nema pravo — kao na primjer zagrebački Kaptol u XIV. st. na svojim posjedima — postavljati nad kmetovima svog 133 Vidi nor. Z1ST I, str. 108. 134 Iz suvremenih se izvora može utvrditi vrijednost žita koje je samostan godišnje primao, jer se modij žita tada prodavao za 18 groša, a mođij zobi za 9 groša. Vidi Zad. notari n, str. 109. 135 O darovima (munera. esenia. honoranciae ltd.) na području zagrebačkog Kaptola sredinom XIV. st. vidi I. Tkalčić, Monumenta episcopatus II, str. 23. 264
