ARHIVSKI VJESNIK 14. (ZAGREB, 1971.)
Strana - 265
suca. Od svih kriminalnih sporova unutar sela i bez zadarskog suda, rješava se samo krađa, ali samostan nema nikakve druge mogućnosti nego samo to da kmeta, kojemu se dokaže da je ukrao, istjera sa svog imanja. U literaturi se često s pravom ističe da je tlaka jedan od karakterističnih oznaka kmetstva. Ne čini nam se neobičnim što kmetovi samostana sv. Marije u Obrovici nisu opterećeni tlakom ili radnom rentom. Naime, kao i druge kmetske terete i tlaku uvjetuje gospodarski razvitak sela odnosno vlastelinstva. Cini se da je taj drugačiji na granici zadarskog kotara nego u unutrašnjosti, na hrvatskom političkom području. Tlaka je u doba raspadanja ili raspalog pridvornog gospodarstva teret koji priušte kmeta stoga što vlastelin nije razdavao svu zemlju u zakup seljacima, već je ostavio veće ili manje površine da ih obrađuje u svojoj režiji ili radnom snagom svojih podložnika. Samostan sv. Marije nije nikad imao na spomenuti način organizirano svoje vlastelinstvo ili svoje posjede, jer je posjed rastao kupnjom, darovnicama (uglavnom samo do XIII. st.), priključivanjem pogranične zemlje itd. većih ili manjih površina. Zato redovnice nisu imale ni potrebu ni mogućnost da ostave neke zemlje kao alodij, dakle kao svoj vlastiti i neposredni posjed koji se obrađuje radnom snagom kmetova, već su stečene ili kupljene posjede davale u zakup. 136 Posljedica takva razvitka je nedostatak tlake na samostanskim posjedima u XIII. i XIV. st. Prema tome, kmetski su odnosi na zadarskom području drugačiji nego na susjednom hrvatskom teritoriju prije svega zato što je struktura posjeda ili vlastelinstva drugačija. Da su kmetski odnosi na zadarskom teritoriju nešto drugačiji nego u Hrvatskoj pokazuje i primjer podložnika samostana sv. Krševana na Dugom otoku, točnije na Telašćici 137 . Dva sačuvana ugovora između kojih je proteklo 70 godina vrlo lijepo pokazuju kako se u ratarstvu postepeno izgrađuje odnos između obrađivača zemlje i vlasnika. Neki Andrija Petrice uzima oko 1225 g. samostansku, očito neobrađenu zemlju u Telašćici i obavezuje se da će je čuvati i obrađivati tako dugo dok od nje primi »tri ploda« (tj. tri godine). Andrija po svoj prilici nije htio pristati da sam snosi teret obradbe, pa samostan obećaje da će davati »pol vola«, tj. polovicu volova za oranje, kao i polovicu svih troškova oko oranja i sijanja. Prirod se stoga također dijeli ha polovicu. Andrija jedino obećaje da će dovesti svoje ljude, orače (meos homines, qui sint aratores). 138 Ovaj nam dakle ugovor pokazuje kako se u prvoj polovici XIII. st. dijelio posao između vlasnika zemlje i kmeta u slučaju kad su prirod dijelili na polovicu. Ugovor po svoj prilici nije tipičan, jer kmet prima od samostana 136 Kad govorimo o tlaci ili raboti kao najkarakterističnijem kmetskom teretu, onda pomišljamo prije svega na sprežnu tlaku koja se javlja kao kmetska obaveza tada kad vlastelin ima alodijalne zemlje koje obrađuje pomoću kmetske radne snage. Obrovački kmetovi nisu sasvim oslobođeni tlake, jer su ljetinu sami dovozili u grad, a isto su tako bili dužni dovesti u samostan sijeno i slamu. Prema dokumentima koji nam zasad stoje na raspolaganju u samostanskom fondu na samostanskim posjedima nema u XIV. st. još zgona, kako se zove vlastelinova zemlja ili alodij odnosno kmetski rad na toj zemlji. 137 CD III, str. 254. 138 CD III, str. 254. »Quam terram laborare debeo, usque dum tres fructus ex ipsa pérçepero, ponentes uos ex monasterio medietatem bouis et ego aliam medietatem, loco memorate terre uestre ponere debeo meos homines, qui sint aratores et semina dantes ac facientes alia expendia, que necessaria erunt in labore per medietatem inter uos et me«. 265
