ARHIVSKI VJESNIK 14. (ZAGREB, 1971.)
Strana - 263
nim glasom (da ga svi čuju): »Ovo nije moje« i zatim nađe gospodara žita i vrati mu ga, ne upada u spomenutu kaznu; neće biti kažnjavan konfiskacijom ni onaj vlasnik koji se zakune da ukradeno žito koje je našao na svom gumnu, nije ukrao. 130 Ovaj dragocjeni dokumenat prvi je poznati ugovor, u stvari urbar sa zadarskog područja. 131 U njemu se kaže da obrovički kmetovi stupaju tada prvi put u takav kmetski odnos sa samostanom, pa je, prema tome, dopuštena pretpostavka da je sličan odnos između samostana kao vlasnika zemalja u Obrovici i jobagiona kao obrađivača postojao i prije; možda od vremena kad je samostan došao do tog, u XIII. st. bez sumnje najvećeg svoga posjeda. Za razliku od težačkih ugovora koji se obično sklapaju »za vječno«, jobagioni — ratari se ugovorom vežu na određeno vrijeme. Upada u oči razlika u slobodi kretanja između slavonskog kmeta i ovog dalmatinskog: dok prvi u to vrijeme smije napustiti zemlju samo u slučaju ako njegov dolazak ne prouzroči štetu gospodaru zemlje, 132 drugi smije iseliti kadgod želi. Dalmatinski je vlastelin u boljem položaju i po tome što je njemu dopušteno otpustiti kmeta i na njegovo mjesto postaviti drugoga podložnika, činjenica da se kmet smije iseliti i da predstojnica može izbaciti sa zemlje kmetove kako želi, mogla bi upućivati na zaklju130 Na gornji se tekst nastavlja ovako: ». . . usque ad annos viginti completos incipiendo a fešto sancti Michaelis de mense septembri orimo venturi; et pro qualibet sorte de pređictis teneamini dare nobis uel successoribus nostris anno quolibet in fešto sancte Marie de mense augusti modios frumenti boni mercalis vndecim nomine affictus, census uel pensionis, conducendos vestris expensis usque Jadram ad monasterium nostrum; et nos non, possimus uobis augere affictum, censum uel pensionem predictam uel uos mutare de loco ubi habetis habitacula uestra modo ad alium locum per aliquem modum, ingenium siue causam usque per totum tempus predictum viginti annorum; et debetis et teneamini déferre fenum uel paleam cum uestris asinis usque Jadram ad monasterium nostrum sine aliquo precio, cum erit exoediens . . . Preterea dabitis nobis uel successoribus nostris anno quolibet de predictis quatuor ensenia infrascripta, videlicet, in festo natali domini porcos duos valoris librarum sex venetorum paruorum, in festo béate Scolastice gallinas quatraginta, in festo resurectionis đomini arietes siue castratos viginti valoris eorum quemlibet soldorum paruorum venetorum sexdecim, et in festo natiuitatis béate Marie de septembri duas vaccas uel duos boues valoris librarum octo monete predicte, gallinas quatraginta. Item si aliquis uestrum uoluerit recedere et dimittere sortem suam, quod sibi liceat. Et mihi similiter licitum sit concedere sortem ipsam relinquendam per aliquem uestrum cui uoluero et eciam licenciare quem uoluero de uobis, tarnen tarn ille qui sponte recedet, quam qui erit licenciatus , a nobis, debet relinquere domos et alia edificia pro suo habitaculo uel facienda, edificatas nec destruere possit eas uel accipere aliquid de edificiis ipsis seu de structura ipsorum edificiorum, set domus et edificia alia debent nobis remanere. Preterea si aliquis deprehensus fuerit in furto aliquo et possit probari per quinque homines ipsius nostre ville, debet amittere omnia bona sua mobilia et immobilia que habebit in territorio nostro, et debet expelli de villa Obrouec cum tota familia sua. . .. 131 Time, posve razumljivo, nije rečeno da i drugi vlasnici zemlje nemaju isto tako kmetove na svom posjedu, premda s njima ne sklanaiu posebne ugovore. Na primjer, g. 1303 (M. Zjačić i J. Stipšić, Spisi zadarskih bilježnika Ivana Qualis i Nikole pok. Ivana Gerarda iz Padove II. Zadar 1969, str. 55, 72) ima Slava ud. pok. Mogora, zadarska građanka, prema podacima njezinog testamentarnog zavještaja u susjednoj Tukljači (Tucleçano) polovicu »sela« (villa) na kojem sjede devetorica njezinih kmetova (iobagiones). Ona određuje da se ta zemlja proda za 2000 libara, što je za ono vrijeme vrlo velika svota, činjenica da na njezinoj polovici sjedi devet kmetova upućuje na to da je čitavo »selo« (villa ovdje znači posjed) imalo 18 kmetova. Tukljača je kao i susjedna Obrovica stari hrvatski teritorij. Zanimljivo je da i u zadarsku notarsku kancelariju prodire izraz jobagio za kmeta, izraz koji je inače mađarskog porijekla. Vidi V. Mažuranić, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik, JAZU. Zagreb 1908—1922, sub v. jobbagio. 132 Vidi CD III, str. 105. Tako se može zaključiti po jednom podatku iz gorske županije iz 1211 g. Andrija II Arpađović dopušta kolonizaciju cistercitskih posjeda i određuje da slobodni ljudi koji su naselili samostansku zemlju smiju iseliti s posjeda samo u onom slučaju ako svojim odlaskom ne nanesu štetu redovnicima. 263
