ARHIVSKI VJESNIK 14. (ZAGREB, 1971.)

Strana - 254

radbi statuta postavljeni problemi kmetstva i težaštine. Uzeti ćemo u obzir samo Beucovu obradbu zadarskog statuta i Cvitanićeve radove na splitskom statutu. Govoreći o zadarskom statutu iz 1305. g. Ivan Beuc" je još 1954 g. sasvim drugačije nego spomenuti autori tumačio određene pojmove iz društvene i agrarne problematike. Prije svega, on je konstatirao vrlo važnu činjenicu koja razjašnjava položaj zadarskih stanovnika, Beuc posve ispravno tvrdi da su »svi pripadnici zadarske jurisdikcije bez obzira na društveni stalež dob i spol« imali svoja »prava i obaveze«. Među osobe koje su imale nešto ograničen opseg pravne sposobnosti ubraja »djecu pod očinskom vlašću, sluge, kmetove, feudalce, svjetovni i redovnički kler, pučane i infamne strance«.

100 Od nabrojenih osoba zanimaju nas najviše one koje Beuc svrstava među kmetove.

101 Naime, Beuc dijeli di98a Kad Je ovaj rad već bio predan u štampu dobila sam dva priloga sovjetskih historičara koji dodiruju istu problematiku i stoga ih naknadno ovdje spominjem. Prvo je novi prilog N. P. Manančikove, Formi zemlepol'zovanija v Dubrovnike vtoroj polovini XIII v. (Voprosii istorii Slavjan, Vipusk 3, Voronež 1970, str. 5—14), a drugi V. V. Zaharova, K voprosu o krestjanskom zemlevladenii v zadarskom distrikte v XI—XIV vv. (n. mj., str. 15—21). Manančikova obrađuje u ovom kratkom prilogu agrarne odnose na Elafitskim otocima i u astareji u drugoj polovici XIII. st. opirući se na podatke statuta i nekih Isprava iz 1278—1282 g. Zaustavlja se posebno na tumačenju 29. i 30. poglavlja statuta u kojima je riječ o davanju zemlje na obrađivanje nekom obrađivaču ili kako ga ona naziva arendatoru. Autorica misli da je to razdoblje dubrovačke povijesti označeno ekonomskim procvatom (obrta i trgovine) koji dovodi do jačanja robno-novčanih odnosa i to osobito na crkvenim posjedima (str. 9). Premda tablica koju za dokaz svoje tvrdnje prilaže (str. 10) doista govori o novčanoj renti, a dokumenti pokazuju da se ona odnosi na crkvene posjede, ipak bi trebalo podrobnije ispitati zašto lokrumski samostan prelazi 80-tih godina XIII. st. na novčanu rentu. Čini nam se da komutaciju u ovom slučaju ne bismo smjeli tumačiti bez analize stvarnih odnosa na samostanskim posjedima prije 1281 g. nekim općenitim ekonomskim razvitkom dubrovačke trgovine i obrta. Naime, uzroci zašto vlasnik zemlje prelazi na novi oblik rente mogu biti vrlo različiti, što vrijedi osobito za samostanske posjede na kojima, kao što je poznato, vlada poseban gospodarski sistem. Drugi prilog V. V. Zaharova pisan je na žalost bez dovoljnog poznavanja osnovnih političkih i gospodarskih kategorija na području Hrvatske i Dalmacije u srednjem vijeku. Naime, jedva je moguće utvrđivati stvarni položaj »obezzemljenih« slobodnih seljaka u zadarskom distriktu ako autor ne vidi razliku između Dalmacije i Hrvatske u razmatranom razdoblju. Zaharov govori o zadarskom distriktu koji se u XI. st. nalazi na teritoriju Dalmatinske Hrvatske (str. 16)! Autor na žalost ne razabire da se u ovom slučaju iza političkih granica Bizantske Dalmacije kriju i dva različita svijeta koja se upravo u pitanju seljaštva bitno razlikuju. Pa i kasnije kad se zadarski kotar proširuje na nekadašnji hrvatski teritorij odnosi su na tom novo priključenom području drugačiji, nego u preostalim dijelovima kotara. Drugi nedostatak Zaharovljeva prikaza je nekritički odnos prema izvornom materijalu koji je sakupljen u Documenta Račkoga. Poput ostalih sovjetskih i, dakako, jugoslavenskih historičara, on ga upotrebljava bez prethodne kritičke analize i stoga njegovi rezultati imaju relativnu vrijednost. Najzad, slobodnog seljaka na području tobožnje Dalmatinske Hrvatske, tj. na zadarskom đistriktu(!) može tražiti samo onaj tko ne zna da se na području dalmatinskih gradova nije uopće razvio takav odnos u agraru kakav on traži. Zaharov je mogao ispitivati položaj hrvatskog seljaka izvan zadarskog distrikta do XIV. st. Ili stanje u onim krajevima koji su nakon 1324 g. priključeni zadarskom kotaru. Stoga su po mom uvjerenju zaključci o veličini selišta ili uopće o položaju seljaka u tobožnjoj Dalmatinskoj Hrvatskoj u ispitivano vrijeme neprihvatljivi. Uostalom, čini nam se da je primjer Zaharova dokaz kako jednostrano razmatranje složenog historijskog procesa — u ovom slučaju samo agrarnih odnosa — može istraživača zavesti I odvesti na potpuno krivi put. I društvo i politička vlast su jednako utjecajni faktori u tom historijskom procesu i tko Ih mimoilazi ne želeći da ih upozna nužno stvara jednostrane i pogrešne zaključke. Napominjem samo da je u istom svesku »Voprosi istorii Slavjan« izašla još jedna raspravica iz dalmatinske agrarne problematike, ali se ne osvrćem posebno na nju, jer nije neposredno vezana uz temu koju ovdje obrađujem. To je rasprava E. P. Naumova, K istorii agrarnih otnošenij v kotorskom okruge (vtoraja polovina XIV v.),

. (str. 22—32). » Zadarski statut iz 1305 godine, Vjesnik arhiva u Rijeci I, Rijeka. K» N. dj., str. 562. 10

> N. dj., str. 565—572. 254