ARHIVSKI VJESNIK 14. (ZAGREB, 1971.)

Strana - 255

striktualce na »habitatores, rustici i villani« i točno ih definira. Habitatores žive »u jednom mjestu na svojoj vlastitoj zemlji«, rustici su ljudi koji se bave poljodjelstvom, a villani su »osobe koje su živjele na tuđoj zemlji, koju su pod pogodbom obrađivale i od tog se izdržavale«.

102 No, u tu se kategoriju ne ubrajaju svi oni koji žive na tuđoj zemlji, jer postoje »trojaki oblici obrađivanja tuđe zemlje«. Jedno je enfitueza, tj. davanje neobrađene zemlje »na obradbu drugoj osobi pod uvjetom da dobiva vlasnik zemlje četvrtinu plodova«. Zakup je davanje već obrađene zemlje »na određeni vremenski period s pravom na polovicu plodova ili na određeni novčani iznos«

103 i najzad, kmetska pogodba. Vilani i kmetovi su sklapali, kako Beuc smatra, slobodnu pogodbu na određeni ili neodređeni rok. Kmetovi obično uzimaju na obradbu ždrijebove. Prema ugovorima iz XIII. st. kmet dobiva osim ždrijeba jedan gonjaj seoske šume za sebe, a vlasnik mu zemlje daje novčanu pomoć da sagradi kuću.

104 Beuc upozorava također da zadarski statut »ne donosi uopće bilo kakve odredbe o dužnostima kmetova, a niti o kmetskom odnosu uopće«. Nije nevažno da statut ipak oslobađa vilane od daće na robu koju izvoze iz grada. Novigradski zbornik i zadarski katastik kojima se Beuc služi da bi bolje osvijetlio odnose, ne mogu se kao mnogo kasniji izvori s hrvatskog područja uzeti u obzir, ali stoji Beucova konstatacija stvorena na osnovi zadarskih reformacija da se »vilan morao bezuvjetno useliti u kuću na svom ždrijebu«. Štaviše, »u reformaciji zadarskog statuta useljenje kmeta smatralo se jednom od bitnih obaveza za postojanje kmetskog odnosa«.

105 Uza sve to Beuc daje vrlo dobru karakteristiku kmetskog odnosa, koji opisuje ovako: »1. kmet se, sklapajući pogodbu, obvezivao, da će se useliti u kuću na ždrijebu i ovdje prebivati kroz sve ugovoreno vrijeme, 2. da će obrađivati svoj ždrijeb i od plodova sa tog ždrijeba davati gospodaru jednu četvrtinu, 3. da će besplatno raditi na zgonu, 4. da će dopremiti gospodaru njegove pripadajuće plodove sa ždrijeba i zgona, 5. da će okopati gospodarev vinograd u pogođenoj površini, 6. da će ići besplatno na put u Zadar i obližnja mjesta s pravom samo na putne troškove za prijevoz i za hranu i 7. da će davati gospodaru uobičajene darove«. Međutim, Beuc nije zapazio — što bi za razjašnjenje agrarnih odnosa bilo odlučno — da kmet ne stupa i u »zasebni enfiteutski odnos«, tj. kmet ne prima zemljište »radi sađenja vinograda«.

106 Zato kad se već jednom postavila takva — ponavljamo vrlo dobra definicija kmetskog odnosa — onda ne bi trebalo i dalje govoriti o vilanima, enfiteutima, kmetovima i zakupnicima kao o istovrsnoj kategoriji poljoprivrednog stanovništva. Stoga Beucovu prikazu nedostaje razlikovanje stanovništva s obzirom na vrijeme i teritorij. Zato bi neupućeni čitalac Beucova teksta mogao pomisliti da su u zadarskom distriktu, uključivši dakako i astareju kao najstariji dio kopnenog dijela distrikta, prevladavali kmetski odnosi te bi zatim, povlačeći paralelu s drugim dalmatinskim gradovima, mogao doći do zaključka da su agrarni odnosi u zadarskom kotaru bili drugačiji nego drugdje. Uza sve to Beucova je zasluga da je, premda pravnik po 102 N. dj., str. 565. 103 N. dj., str. 566. 104 N. dj., str. 568. 105 N. dj., str. 569 (potcrtala N. K.). 106 N. dj., str. 571. 255