ARHIVSKI VJESNIK 14. (ZAGREB, 1971.)
Strana - 253
đivača i njegovim obavezama«. Vlasnici zemlje tobože »preko organa vlasti u kojima sami djeluju vrše indirektnu jurisdikciju«. I konačno, nastavlja Lučić svoje neobično zaključivanje o jurisdikciji dubrovačke vlastele, »na relativno malom području dubrovačke republike gdje su vlastela brojna nije ni potrebna neposredna jurisdikcija zemljovlasnika, jer je državna kontrola isto što i vlasteoska, odnosno zemljo vlasnička«. 97 Ove su tvrdnje o jurisdikciji koja je tobože sad potrebna, a sad nepotrebna toliko netačne da se uopće ne mogu pobijati. Tipične su za onoga koji ulazi u definiciju pojmova a da sam nema prije toga jasnu predstavu o njima. I kao da je doista nešto rekao ili na neki način iznio razloge zbog kojih misli da dubrovačko kmetstvo jest ili nije feudalno, zaključuje: »To su glavni razlozi, po našem mišljenju, zbog kojih možemo govoriti o kmetstvu odnosno kmetinstvu u Dubrovniku«. Zaista skroman zaključak ako se uzme u obzir da je htio »raščistiti pitanje« da li je dubrovačko kmetstvo feudalno! Ako Lučić nije u gospodarskom položaju dubrovačkog kmeta našao elemente »feudalnog tipa kmetstva«, onda, posve razumljivo, ne može u,tom istom kmetstvu konstatirati »feudalni način izrabljivanja«, jer jedna konstatacija isključuje drugu. Prema tome, Lučić je prerano pošao u »ispravljanje« tuđih mišljenja. Prije je morao sam biti na čistu o stvarima o kojima piše. Lučićeva kolebanja, upadanja u suprotnosti i nejasnosti utoliko su manje opravdana što je on bez ustručavanja, oštro i nepravedno prigovarao onima koji su taj isti posao prije njega načinili mnogo bolje od njega. 98 Time su uglavnom iscrpljeni radovi u kojima je posredno ili neposredno u najnovijoj historiografiji dodirnut problem agrarnih odnosa na dubrovačkoj astareji. II. Izloženi problemi oko dubrovačkog kmetstva i težaštine nisu, sasvim razumljivo, samo dubrovački, već bismo mogli kazati — istočnojadranski uopće. Za svaki ovaj dalmatinski grad koji je imao iz antike svoj ager kasniju astareju, postavlja se pitanje na kakav je način rješavao agrarne probleme u ranom srednjem vijeku. Sličnih djela kao što je Rollerova monografija o agrarnim odnosima u najnovijoj domaćoj, pa i stranoj historiografiji nema 98a . Doduše, u nekim se prilozima ili historijama gradova dodiruju i agrarni problemi, ali ponajviše tako da se ne ulazi u raščlanjivanje problema ni u jasne definicije. Međutim pravna je literatura, prije svega obradbe gradskih statuta, po svom karakteru sasvim drugačija. Pravnici ili točnije pravni historičari već po svojoj »profesionalnoj« dužnosti ne mogu mimoići definicije i točnije određivanje pojmova koje nalaze u statutima, pa će stoga za nas biti vrlo zanimljivo na koji su način u najnovijoj pravno-histo rij skoj ob97 N. mj. (potcrtala N. K.). 98 U nedavno izašloj knjižici »Prošlost dubrovačke astareje« (Zupe, šumeta, Rijeke, Zatona, Gruža i okolice grada do 1366), MH, Dubrovnik 1970, str. 126, Lučić preštampava uglavnom svoje dosadašnje članke o agrarnim odnosima, s nekim dodacima i, posve razumljivo, sa svim nedostacima. Međutim, u ovoj radnji počinje »prošlost astareje od davnih početaka do pada Epidaura« Čime potpuno nepotrebno prebacuje postojanje astareje u doba kad ona stvarno nije postojala! 253
