ARHIVSKI VJESNIK 14. (ZAGREB, 1971.)
Strana - 252
ma je namjeravao pisati. Stoga bismo još jedino mogli očekivati da će »Ekskurs o slobodnim seljacima« 94 biti neka novost, nešto što dotadašnji istraživači dubrovačkog kmetstva nisu vidjeli. Osnovna mu je misao da u »dubrovačkoj okolici« postoji »i malobrojni sloj slobodnih seljaka«. On se upušta, štaviše, u izračunavanje njihova broja. »Prema našim proračunima postoji samo nekoliko slobodnih seljaka i njihovih obitelji, od kojih se najveći broj kratko vrijeme zadržavaju u okolici Dubrovnika«. Kriterij prema kojem »broji« tobožnje slobodne seljake je zaista neobičan. On kaže: »Kriterij po kojem smo se odlučili da neke ljude i obitelji smatramo slobodnim seljacima bio je: ako žive na selu i tamo imaju svoju kuću i vlastitu zemlju, odnosno ako kupuju (ili prodaju) kuću i zemlju, a nismo pronašli u dokumentima da su nečiji zakupnici, kmetovi ili da su obrtnici ili nešto slično, smatrali smo da se radi o slobodnim seljacima«. Primjeri koji tobože govore o »slobodnim seljacima« — to su kupoprodajni ugovori iz XIV. st. pokazuju da Lučić uopće ne vidi tadašnje dubrovačko društvo, a još manje razabire kakvi su agrarni odnosi. Osim toga, njemu su potpuno nejasni i pravni odnosi, jer ne shvaća da je svaki districtualis — znači stanovnik općine izvan gradskih zidina — isto takav »slobodan seljak« kao i njegovi tobožnji »slobodni seljaci«. Ta na području svih jadranskih općina težak je kao i kmet pravno slobodan čovjek i može slobodno kupovati i prodavati nekretnine. Slabost argumentacije povećava Lučićeva tvrdnja da su ti seljaci slobodni zato što on nije našao nikakve podatke o njihovu »neslobodnom stanju«. Prema Lučićevoj shemi »slobodnih ljudi« morali bismo zaključiti da kmetovi, nadničari, zakupnici itd. nisu slobodni ljudi. I najzad, Lučić se prihvaća za sebe zaista preteške zadaće, naime, želi »raščistiti pitanje, da li je dubrovačko kmetstvo, kmetstvo feudalnog tipa«? 95 Pošto je prema Oštro vi ti ano vu citirao Lenjinova »četiri feudalna elementa«, stvara zaključak da »kod dubrovačkih kmetova nema tih elemenata« (tj. nema naturalne privrede, vezanosti za zemlju, osobne zavisnosti s vanekonomskom prinudom i niskog stupnja tehnike). Kmet je slobodan čovjek, on sklapa ugovor, može napustiti zemlju, vlasnik zemlje nema nad njim »sudske jurisdikcije« i nema »vanekonomske prinude« nad njim; kmetski ugovor je u stvari privatni ugovor. »Kmet u Dubrovniku uživao je dakle relativnu slobodu«. 96 Dakako da se moramo zapitati: ako su to kmetovi, što su onda po Lučićevu mišljenju težaci i kakva je razlika u njihovu položaju? Najzad, što su koloni o kojima također govori u ovom tekstu? Međutim, premda Lučić ne nalazi ni jedan razlog zbog kojeg bi dubrovačko kmetstvo smatrao feudalnim i kao da način eksploatacije ne određuje i tip odnosa, pobija u idućoj rečenici ono što je naprijed kazao. Naime, on tvrdi: »iako nema formalnih oznaka feudalnih odnosa üostoji feudalni način izrabljivanja«! To ie robota i davanje darova, što ie »u stvari neka vrst feudalne daće«. Postoji, kaže dalje, ekonomska nrinuda, ali nema »sudske jurisdikcije«, što nije važno, jer »Dostoje zakoni i vlasteoska vlada sastavljena od zemljovlasnika koji bdiiu nad radom obra»* N. dj., str. 95. * N. dj., str. 80. » N. dj., str. 81. 252
