ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)
Strana - 481
trebni, i posebno vrijedni, i za obradu povijesti svih narodnosti koje uz hrvatski narod žive na području SR Hrvatske. Isto tako i o građi koja može biti od posebne koristi za povijest ostalih naroda SFRJ, kao i drugih nacija i državnih zajednica u svijetu (vodeći računa o akciji UNESCO-a na izradi »Vodiča za povijest nacija«), te za komparativna istraživanja na širem međunarodnom planu. Rad na valorizaciji jest jedan kontinuirani posao. U njemu dominiraju kriteriji i ocjene vremena (epohe, razdoblja) u kojemu se vrši vrednovanje. Svaka utvrđena vrijednost po pravilu je ipak samo relativna vrijednost. U povijesnoj znanosti postoje različita mišljenja o mogućnosti i oportunosti općeg vrednovanja povijesnih izvora, pa tako i arhivske građe. Bitno je voditi računa o tome, da se ne radi samo o poznatom problemu vremenske distance, nego da se postepeno širi lepeza naučnog interesa. Pridolaze novi aspekti, novi problemi, novi kriteriji istraživačkog rada, prema kojima se koristi i takva faktografija iz arhivske građe koja se ranije nije koristila. I ne samo da pridolaze novi aspekti i kriteriji, nego u svojoj ukupnosti oni bivaju sve brojniji. To mora mijenjati ocjene kako o tome koji se sve dokumentarni materijal mora trajno čuvati dajući mu svojstvo arhivske građe, tako i o korisnosti i vrijednosti arhivske građe. Nije moguće unaprijed predvidjeti sve te nove aspekte, probleme i kriterije, ali treba o toj činjenici voditi računa u postupku valorizacije. Dobro je poznato, ali treba i ovdje još jednom ponoviti, da o svim navedenim momentima treba posebno voditi računa i u postupku odabiranja i izlučivanja registraturnog materijala tj. kod donošenja prevažne odluke o tome kojemu se dokumentarnom materijalu uopće neće dati svojstvo arhivske građe, pa se neće trajno čuvati. Iz odgovarajućih normi za taj postupak, odnosno iz stručnih uputa koje ih prate, mora biti vidljivo da se je o tome vodilo računa. S gledišta izlučene, nearhivske, građe valorizacija je definitivna, bez mogućnosti naknadnih ispravki. To je bitno razlikuje od ostale valorizacije arhivske građe, gdje su naknadne korekture moguće. 4.3. Tko treba da provodi valorizaciju? Po prirodi stvari glavni teret rada pada na arhivske stručnjake. No, bez prisne i djelotvorne suradnje stručnjaka iz operative (predstavnika tvorca arhivske građe, ako oni postoje), te naročito bez učešća naučnih radnika, a posebno historičara (glavnih korisnika arhivske građe), valorizacija ne bi mogla biti uspješno ostvarena. Kada je riječ o arhivistima podrazumijevaju se dakako stvarni arhivski stručnjaci, tj. arhivski radnici koji se odlikuju teoretskim i praktičnim arhivistiČkim znanjem, i koji su svojim ostvarenjima na odgovarajućim arhivističkim poslovima stekli kvalificiranost za rad na valorizaciji arhivske građe. Klasiranje spisa kod tvoraca građe, dok se ista još kod njih nalazi, daje često važne uputnice za valorizaciju građe. Stručnjaci koji ga provode, kao i stručnjaci iz operative koji dobro poznaju predmete 31 Arhivski vjesnik 481
