ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)

Strana - 517

(gazi = borac za islam) i islamske visoke kulture, četiri dijela ovog poglavlja spomenut ćemo samo u osnovnim potezima: 1. dio »Ustanak plemenskih ratnika«. Kako je Tamerlan Bajezidovim preživjelim sinovima dodijelio pojedine anatolske kneževine, a Sulejmanu priznao evropske posjede, dok pri tom ni jednom od njih nije dao prvenstvo, nastale su među njima borbe za prevlast. Tu priliku su iskoristile ranije kneževine u Anatoliji da se oslobode osmanskog gospodstva, a slično su postupili i neki balkanski knezovi i vladari. 2. dio govori o Jurucima i Vlasima. 3. dio o šejku Bedreddinu i Burkliidže Mustafi i njegovu ustanku sa svim vrlo zanimljivim događajima i pojavama, dok su predmetom 4. dijela Bizantinci, Slaveni i Mlečani poslije 1402. g. Autor nam pokušava objasniti zašto se Balkan poslije poraza kod Ankare nije ozbiljnije pokušao osloboditi od turskog gospodstva, pa ističe kako su egoistični interesi feudalne gospode bili preči tod državnih. Zatim navodi da se car Manuel II trudio da reorganizira svoju državu i ponovo zadobivene pokrajine, a osobito More ju, kojoj je posvetio naročitu pažnju. To je izaziValo velika davanja podanika, protiv kojih su se oni, naravno, bunili, ne shvaćajući careve »više ciljeve«. S druge strane je i Mehmed I pomirljivo djelovao. Mlečani su imali premoć na moru. Novcem su od ugarskog kralja kupili Krf, Zadar i ostrvo Pag. Upade Turaka na njihova područja smatrali su gusarskim pothvatima. U tom pogledu se ni Dubrovnik nije razlikovao od svog konkurenta Mletaka, pa je sve do 1440. bio uvjerenja, da je osmanska vlast nad evropskim pokrajinama privremena, iako neugodna. Isto tako je mislio i najjači vladar Balkana Stefan Lazarević. Nakon razočaranja u Musi on je nastojao ostvariti trajan mir s Mehmedom. Slično je bilo i u Bosni. U Mađarskoj su magnati zasjenili kraljevsku vlast. Tako je Mehmed I i pored bunama uzdrmanog života države uspio brzo konsolidirati osmansku vlast, pa je Murât II od svog oca Mehmeda I mogao naslijediti konsolidiranu i za razvoj sposobnu državnu tvorevinu. VII Ekspanzivna restauracija: Murât II (str. 219—245). Prvi dio tog poglavlja govori o patrijarhalnom početku vladavine Murata II, koji se nije poput djeda držao jedino uzvišene islamske tradicije, nego se poslužio okrutnim i krvoločnim borbenim svojstvima šamanizma, i ratobornog dervištva (monaštva), a bio je protivnik plemenskih ratnika. U borbama s navodnim princem Mustafom (Bajezidovim sinom) i pobunjenim Džunejdom izvojevao je konačnu pobjedu, pa je tako onemogućio i svaku plemensku opoziciju. U drugom dijelu riječ je o novom zadobivanju moći, osvajanju pojedinih kneževina (emirata) u Anatoliji, i Soluna; o drugom osvajanju u Srbiji, Bosni, koju je lov na patarene (bogumile) kao heretike, doveo do toga da su im turska osvajanja dobro došla, a Turci su prema seljacima bili naročito susretljivi. Gdje seljaci nisu imali ništa drugo da izgube osim okova i lanaca, tu su Turci lako osvajali. Osvojivši ključne položaje u Bosni Turci su tako zauzimali odličnu operacionu bazu protiv najjače sile Balkana, Mađarske. Od 1392. tursko uporište je Skoplje. Murât II otpoče sistematskim zauzimanjem utvrda 1426; tako bi zauzeta najprije Istočna Bosna i Tvrtko II (1421—1443) postade turskim tributarom 1428. s godišnjim haračem od 25.000 dukata. Nadalje se opisuju događaji i odlučujući udarci Turaka kod Varne, te nesloga i ne efikasnost pomoći zapadnog svijeta i konačno zaključak Turaka da treba napokon zauzeti i Carigrad, kako bi se bojazni intervencije zapadnog svijeta oduzela podloga. 3. dio poglavlja govori o kršćanskim spahijama. Pobijedivši anatolske kneževine (bejluke) i antifeudalnu opoziciju, Mehmed I je razvio sistem podjeljivanja lena (timara) i time feude vojničke službe učinio glavnim stupom centralne vlasti. Opće protutursko držanje visokog plemstva Balkana usmjerilo je 517