ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)
Strana - 518
Turke na male feudalce i niže slojeve. Tako u Bugarskoj već za vlade Mehmeda I susrećemo kršćane iz redova nižeg plemstva i iz seljačkih redova, kao spahije, a ovi su Turcima činili naročite usluge. Te pojave su bile u Srbiji i Bosni, dok su Turci u Albaniji pojedine feudalne poglavice pretvarali u svoje vazale. U pravilu kršćanski timarioti (feudalci) su dobivali skromne feude s malim dohotkom. Werner nas obavještava o najvećim i najmanjim prihodima timara i o cijenama žita, konja, robova i robinja, te kuće (str. 239). Svaki spahija je mogao postati rajetin a svaki seljak, ako se u graničnim borbama istakao, mogao je postati spahija. Centralna vlast je taj princip i te kako održavala i čuvala. Za Mehmeda II bilo je oko 10.000 timara u državi, a pretpostavlja se da ih i za Murata II nije bilo mnogo manje, jer je već tada odstranjena prevaga feudalnih kategorija mulka i wakfa. 4. dio poglavlja se odnosi na povlačenje Murata II s prijestolja u korist mladog Mehmeda i njegovo ponovno vraćanje na prijesto. U vezi toga autor navodi mnoge verzije i razloge toga odricanja od prijestolja i ponovog preuzimanja vlasti, te konačno zaključuje, da još treba sačekati da nova istraživanja definitivno objasne te okolnosti. VIII poglavlje Feudalni despotizam: Mehmed Fatih PadišahiC alem (osvajač, »vladar svijeta«)« str. 246—304. U 1. dijelu tog poglavlja opisuje se sultan vladar svijetova (Weltenherrscher). Jedva što se Mehmed II ustoličio već je počeo smišljati o zauzeću Carigrada, tog posljednjeg bastiona i »grada gradova« na Balkanu. Opsada Carigrada trajala je od 7. IV — 29. V 1453. Nesloga Zapada glavni je uzrok pada Carigrada. Naseljavanje Carigrada nakon osvojenja kršćanima s Peloponeza, pa i iz neposredne okoline, kao npr. naseljavanje 4.000 Srba s familijama, tako dovede i Zidove i oslobodi ih od mnogih poreza, pa je čak i lični sultanov liječnik Jacopo de Gaeta bio Židov. Poslije toga pade i Moreja to prije što su braća Paleolozi (Dimitrije i Toma) bili u neslozi. Grci, Srbi i Albanci postadoše funkcioneri i dobiše čast, primiše islam i staviše se u službu velikom osvajaču. Ogorčena borba se vodila za Albaniju. Uspješni Skenderbegovi ratovi i pobjeda 1448. imali su za Ligu nepovoljne posjedice, jer Veneciji nije konvenirala ta feudalna albanska monarhija. Izmjena na turskom prijestolju spasila je za kraće vrijeme Skenderbegovu Albaniju, ali poslije osvojenja Carigrada upokorena je Albanija i islamizirana kao i Bosna. Svi pokušaji formiranja balkanske lige protiv Turaka su bijedno propali. Autor se ne slaže s A. Dudom koji misli da su rodovske razmirice na Balkanu nastupile islamizacijom Albanije, jer su te razmirice postojale i ranije, zapravo od doseljavanja Slavena do osmanskog osvajanja na Balkanu. Teške borbe i krvoprolića s vlaškim princom Vlad Tepešom, koji je Hamza-bega s njegovim ratnicima nabio na kolac. Poslije toga veliki vojni pohod Mehmeda II na Vlašku. Ali glavni cilj osvajača bio je Rim, što je izazvalo rat s Venecijom od 1463—1479. s teškim teritorijalnim gubicima Mlečana na Levantu. Ali Osmanlije nisu mogli ostvariti nadmoć na moru, nego su bili uglavnom sposobni za gusarske nasrtaje na ostrva bliže kopnu. Pored svega osvajanje Carigrada i zatim 17-godišnje ratovanje nanijelo je ogromnu ekonomsku štetu Mletačkoj Republici. Naročito su zanimljivi dokumenti o ličnosti i karakteru Mehmeda II, kojem je vrhovni cilj bio osvajanje svijeta. U 2. dijelu poglavlja »Osmanski razvijeni feudalizam« (Hochfeudalismus) autor iscrpno izlaže razne oblike osmanskog feuda uz objašnjenje pojedinih termina i zakonskih odredaba u vezi s njima. Zatim prelazi na raju, za koju navodi da se pod tim nazivom sve do prve polovice 18. st. službeno razumijevala seljačka klasa bez obzira na religiju i narodnost. Raja islamske vjeroispovijesti razlikovala se u tome što nije plaćala glavarinu (džizju) i zarobljenički porez (ispendžu); Pored seljaka (raje), privezanih za zemlju, postojao je još jedan sloj zemljoradničkog stanovništva u 15. st., koji su kao ratni zarobljenici i roblje za518
