ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)

Strana - 437

joj je dobro sakupljen materijal, nedostaje kronološka okosnica ili kriteriji prema kojima bismo mogli prepoznati različita razdoblja u razvitku beneventane.

6 Prepuštena volji pojedinaca paleografsko-diplomatička ispitivanja — dakle rasprave, prilozi i posebna djela — nose pečat svojih stvaralaca, pa ćemo nastojati samo u najgrubljim crtama dati pregled o njima. Moglo bi se kazati da je tek s Viktorom Novakom i Mihom Baradom započeo rad na paleografiji. Međutim, koliko god su paleografski problemi u Baradinim radovima — poznata rasprava o kneževskim ispravama — bili sporedni, osjeća se u njegovu radu procijep između teorije i njene praktične primjene.

7 Pojava koja je toliko karakteristična i za kasnije istraživače. Odlično potkovan teoretskim znanjem, ali zaslijepljen beskrajnom vjerom u autentičnost najstarije hrvatske isprave Barada prilazi njezinom ispitivanju bez ikakve kritičnosti. Takav pristup unaprijed oduzima vrijednost postignutim rezultatima, jer mu pogrešna, osobito diplomatička analiza isprava, dopušta da utvrdi svaki unaprijed postavljeni cilj. Tako je prva diplomatičko-paleografska studija koja je mogla biti uzorom kasnijim istraživačima, stvarno zavodila Baradine sljedbenike, jer je njezine rezultate štitio autoritet inače poznatog stručnjaka. Nakon te rasprave Baradu odvode poslovi na katedri za hrvatsku povijest na drugu problematiku i on se samo izuzetno vraća na neka pitanja iz kronologije.

8 Ti njegovi kasniji prilozi ujedno su i jedini radovi takve vrste u hrvatskoj historiografiji i na hrvatskom izvornom materijalu. Za razliku od Barade koji je, kako je spomenuto, napustio područje pomoćnih historijskih nauka, Viktor Novak ostaje vjeran toj struci od početka naučnog rada do danas. U dugogodišnjem radu na pomoćnim historijskim naukama Novak uspješno gradi teoriju, ali uglavnom tražimo uzalud i kod njega primjenu teoretskog znanja u praksi. Novak upravo uzorno, do sitnica, analizira neke izvore — kao na primjer kartulare dalmatinskih samostana

9 — ali kad se nađe pred dilemom da odluči da li ima pred sobom autentičan izvor ili falsifikat, onda se rijetko opredjeljuje za kritičko i naučno zasnovane zaključke. U tom je pogledu klasičan pridudara s onim južnoitalske beneventane (koja u dnevnoj upotrebi poprima kurzivni oblik), ali Novak ne izvlači iz spomenute činjenice nikakav zaključak. Naime, sve upućuje na to da su tobožnji originali iz X. i XI. st. pisani knjižnom beneventanom prije svega zato što nisu nastali u notarskim kancelarijama u XI. st., nego su plod benediktinskih skriptorija koji su radili na prvim dalmatinskim kartularima. Odatle im i istovrsno pismo. 6 Vidi bilj. 5. 7 M. Barada je u spomenutoj raspravi (vidi bilj. 4) razlikovao privatnu od javne isprave prihvativši Brunnerovu podjelu isprava (str. 4—5). ali usprkos tome nije vidio i nije želio vidjeti da su i tobožnje kneževske isprave po svojoj formi privatne isprave. Zato je kazao da »Trpimirova i Mucimirova isprava, makar su po sebi javne isprave, nemaju ništa zajedničkoga sa ispravama blize papinske države, osobito Ravenne, ni s ispravama bizantinske južne Italije, Venecije i Istre, kao ni sa franačkim ispravama«. One imaju oblik lombardijsko-tuscijske karte (str. 7). Dakako, ako je neka isprava formalno sasvim različita od svih drugih javnih isprava na Zapadu, a jednaka je privatnoj isoravi sjeverne Italije, onda se jedino može zaključiti da je i ona po svojim diplomatičkim formulama privatna isprava. Barada, na žalost, nije stvorio takav, jedino logičan zaključak, jer mu je bilo osobito stalo do tog da ukloni svaku sumnju u neispravnost obiju kneževskih isprava. 8 Iz kronologije hrvatske povijesti, Cas. za hrv. povijest I, 1943; Prilozi kronologiji hrvatske povijesti, Rad JAZU 311, 1957. * V. Novak - P. Skok, Ivra sancti Petri de Gomai. Supetarski kartular, Djela JAZU 1952. Zadarski kartular samostana svete Marije, JAZU 1959. 437