ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)

Strana - 438

mjer njegove nekritičnosti pokušaj analize tobožnje Krešimirove darovnice na Maun. Dakako, spomenuti prilog nije rezultat autorove težnje za spoznajom naučne istine, već naručen članak prilagođen trenutačnoj političkoj situaciji.

10 Nekritički stav Novaka u posljednjim radovima utoliko više smeta što je u početku svoje naučne karijere pravi i iskreni borac za naučnu istinu. Kad se u Bulićevu zborniku odvažio da napiše raspravu o dva splitska falsifikata

11 — tobožnje darovnice Zvonimira i Stjepana II u korist splitskih benediktinka — imao je dovoljno hrabrosti da izdrži borbu protiv cjelokupne tadašnje javnosti. Nekritičke diplomatičke analize imaju dalekosežne posljedice. Naime, budući da sve do druge polovice XII. st. nema originalnih isprava, paleografske se analize isprava mogu oslanjati samo na rezultate diplomatičkih 10 Vidi članak »Mare nostrum dalmaticum« u »Povijest grada Nina« (Inst. JAZU u Zadru, Pos. izd., Zadar 1969, str. 397^442.) Ako netko polazi s apriornog stanovišta da je isprava koju ispituje besprijekorna i da su njeni oblici, diplomatičke formule kao i historijski sadržaj već zato autentični što ih tobože izdaje hrvatski vladar, onda je zaista suvišna svaka rasprava o takvim ispravama. Stoga je suvišno raspravljati s Novakom o vrijednosti tobožnje Krešimirove darovnice na Maun. S druge strane, i Jakov Stipišić u prilogu »Diplomatička analiza Krešimirove darovnice o Maunu iz 1069. g.« (Pomorski zbornik, Knj. 7, Zadar 1969, str. 813—828) zauzima također isto stanovište prema tom izvoru. Prije svega, analiza se dokumenta danas oslanja na prijepis iz 1248. g. — nekog notara koji je inače potpuno nepoznat u Zadru! — prijepis koji je pisan kao original, pa ga Stipišić i naziva »copia immitativa« (str. 815). Taj notar tvrdi da je autentičnu ispravu »vidio i čitao«, pa Stipišiću ne preostaje drugo nego da pretpostavi da je pisar »imao pred sobom jednu zasebnu ispravu koju je on smatrao autentičnom«! No, kako za ovjerovljenje (za koje notari u to vrijeme upotrebljavaju izraz signum) ne nalazi ispravan izraz, Stipišić jednostavno tvrdi da je riječ sigillum »samo deminutivni oblik za signum«, i dakako, na taj način rješava opet jednu »nepravilnost« isprave. Ništa ga, na žalost, ne smeta što na ispravi nema pečata, ali, odgovara Stipišić, »taj i nije potreban, jer notarskoj ispravi daje javnu vjeru notarski potpis sa čitavom formulom kojom je popraćen i njegov znak« (str. 816). i premda nema ni jedan jedini original kojim bi mogao dokazati da je kraljevska kancelarija u doba narodne dinastije postojala i radila, Stipišić se pita, kojim su pismom u njoj pisali! Odgovara kombinacijom. »S obzirom da je isprava namijenjena benediktinskom samostanu u Zadru, središtu beneventane u Dalmaciji, mogao je pisar isprave hrvatski biskup Anastazije učiniti ovom zgodom i iznimku, ako je ona bila potrebna, pa mjesto karolinom ispravu napisati beneventanom« (str. 816). Ne treba posebno isticati da Stipišić ni za ove pretpostavke nema nikakve podloge u izvorima. Ako se već ne može pronaći kako je bio pisan original, onda se bar može tvrditi da je upravo tako sastavljena isprava bila pisana u kraljevskoj kancelariji. I premda ni za jednu ispravu iz doba Trpimirovića Stipišić ne može ustvrditi da je, s obzirom na formu, pisana i sastavljena u kraljevskoj kancelariji — jer formule tobožnjih kraljevskih darovnica pripadaju privatnoj, a ne vladarskoj ispravi! — ipak ostaje kod mišljenja da je i tobožnja darovnica za Maun nastala u njoj. Budući da sam u detaljnoj analizi svih isprava do XII. st. ukazala upravo na tu činjenicu, on smatra, odgovarajući mi jednom rečenicom (!) da su moji zaključci »preteški« prema »stvarnom značenju pojedinih formula« (str. 819, bilj. 8) Upozorava me također da je »hrvatska dvorska kancelarija neznatna po svom djelovanju, pa je ne možemo ocjenjivati onim mjerilima kojima su Breslau, Giry i drugi dip!omatičari ocjenjivali velike zapadne kancelarije«. Pristat ću na to da svedem notarski formular, dakle formular privatne isprave tobožnjih kraljevskih darovnica na tobožnju »neznatnost« dvorske kancelarije kad mi budu Stipišić i ostali autori pokazali bar jednu kraljevsku darovnicu koja nije sastavljena u spomenutom obliku i koja je stvarno napisana u kraljevskoj kancelariji; kad mi, osim toga, obrazlože zašto su se u toj »neznatnoj« kraljevskoj kancelariji držali formula dalmatinskih notara XII. stoljeća, a nisu tražili uzore u tadašnjim vladarskim kancelarijama. Nadalje, rado bih vidjela jednu vladarsku darovnicu kojoj ne bi bila primorana začetke i potrebu za sastavljanjem tražiti u dalmatinskim crkvenim ustanovama. Budući da sam svoje zaključke vrlo dobro argumentirala, a Stipišiću su uza sve to »tvrdnje bez stvarne podloge« i »zaključci koji i dalje ostaju neuvjerljivi« (str. 819, bilj. 8), mogu jedino stvoriti zaključak da ih nije razumio! Za to, posve prirodno, nisam krivac. Pretpostavljam da će razumjeti više kad pokuša analizirati čitav izvorni materijal do XII st. i kad ne bude dopustio da ga prvi dojmovi zavedu. Stipišić bi, osim toga, morao napustiti uvjerenje da je grijeh tražiti naučnu istinu i najzad bi ipak trebalo da uvidi kakva je razlika između vladarske, javne i privatne ili notarske isprave. Dok sve to ne svlada neka se ne trudi da ocjenjuje rasprave koje njemu i tako znače »samo jednu zabunu« i ništa više! Zato zasad doista nemam o čemu s njim raspravljati. 11 Dva splitska falsifikata XII stoljeća, Strena Buliciana, Zagreb-Split 1924. 438