ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)

Strana - 151

drugo, do posljedica iznevjerenih nadah i vatre mladosti, ili duševni umor. Odrasli ljudi duševno se neće tako lasno umoriti, jer im se duša ne koleba i ne hvaća svog posla tako vatreno, i naglo kano što kod mladog čovjeka biva, koji većinom svu dušu ulaže u svašto. Kod njiove ti je duše ono što naši za tijelo kažu: ko sporo ide, dalje dodje. — Misliš Naco, da si idealista i da je to uzrok tvoga duševnog zlostanja; i ja ti to vjerujem; no te za to baš ne žalim, dapače se tješim da si na dobrom putu, jer ništa te neće dovesti blagom životu, kano što idealizam modificiran i ustegnut iskustvom. To će ti se možda absurdnim činiti; no vjeruj tako je; jer vatrenijeg idealiste od mene nije ti bilo med stotine hiljadah dvije tri godine prije; kad sam pako vidjeo da svijet nije po kalupu moje pameti, u prvi mah me je to smutilo, zatijem pako, dugo razmišljajući u mojem ovdašnjem osamljenom stanju realno bivanje ljudih, uvjerio sam se, da i ako su rijedko posijane po svijetu duše, koje bi potpuno odgovarale mojem idealu, ipak pojedini ljudi imadu često jedno ili više svojstvah takovog; uvjerio sam se, da sami pojedini ljudi nijesu svedjer, dapače posve rijedko, krivi što nijesu onaki kano što bi morali biti, već je krivica u tudjim zlim primjerima, posudjenim običajevima, zloustrojenju državah, zločestom ili zanemarenom odgojenju u neposluženim kadkad nesrećama itd. i tada sam prestao kriviti pojedine ljude, pa zatijem pojedina društva ljudih, i napokon čitav svijet; a ono malo primjerah nablizu dolikujućih idealima, a ima i takovih ako ih samo čovjek ustrpljivo i postojano traži, to bolje su mi blažili dušu i krijepili je. Tada sam ti došao na tu misao, da čovjek koji želi da nije izložen udarcima iznevjerenjah i nesrećah, najbolje se može protiv tome oružati, ako se zanima ozbiljno najprije sa promišljavanjem svojih dužnosti prema čovječanstvu, ako od ljudih malo zahtjeva zahvalnosti i cijene, ako u zemaljskim srećama ne ulaže toliko cijene, ako se uči uzkraćivati tijelu (ali ne duši duševna uživanja) tjelesna uživanja, ili bar u istima polagati mnogo važnosti; napokon ako čovjek sebe u svijetu smatra, po opredjeljenju njegovog bića, kano stvora aktivnosti namijenjenog i dobrim djelima, a ne uživanju, materijalnom. Tada mu je sve slatko, tada ga ništa ne iznevjeri, tako sve zemaljske sreće bivaju mu nenadana i neočekivana dobra, ako dojdu, te time to sladje: a ako ne dojdu duša ostaje spokojna, jer ih ni tražila nije. Tada je čovjek podpuno pri sebi, bistro vidi u svačiju dušu, a dobro što vidi, više ga tješi nego što ga raztužiti može zlo koje opaža. Sve te stvari, mili moj Naco, dugo sam ti ja promišljao, i dosta sam ti vremena potrošio dok sam ih razabrao; rio ih ipak nemogu ovako ukratko i sa malo riječi da kažem; utoliko više što su to stvari i misli srcem više promišljenih nego oštrom pameću. Glede pojedinih tvojih misli, kano promjene stališa kroz gorko iskustvo moje, koje me je vodilo na promišljanje, bivali tako i kod drugih ljudi, znam stanovito, da ništa ti gore nema za čovjeka koji u svijet hoće da ulazi i da se primi zvanja svoga, koliko mijenjanje stališah. Osim što se čovjek tijem privikne nepostojanosti (a time ti već odavna brata

1 tvog kore, pa bi mi teško bilo kad se ne bi ti pokazao uztrajniji i krući) štetuje to što mora na jedanput prekinuti sve žice i svu osnovu snovanu kroz više godina, da počme drugu snovati, iz jednih običajevah u druge da se prebaci; pa što više mijenja stališe sve to gore uspijeva, jer biva stariji pa mu duša nikada nemože prionuti drugom zvanju onako vatreno kano prvom kad je mladja bila; te tako i uspjeh biva slabiji. Biva što i u ljubavi: od prve ljubavi nikada poslije nijedna slad ja ni ugodnija. Čovjeku je tako teško uspjeti promjenom stališah, koliko mu je teško najedanput narav promjeniti, jer kroz njekoliko godinah, što se jednom stališu posveti, misli i običaji tog stališa okrenu mu se u čist običaj i narav. No ja se nadam, da će tebe turob151