ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)

Strana - 129

Pozdravi Ristu i Bartulića. Pače ti mi napomenu nešto o tiskarni amošnjoj, a neizkaza; molim te dakle da mi što prie o tome javiš, e ja ništa neznam. S' Bogom, dobri moj brate. Ja u sobi uskrsova; a kako mi ti brate. Lijepa ti je ova riječ: brate !

4 1 Matija Ban. 2 J. J. Strossmayer. 3 L. Botić. 4 Pismo nema potpisa ni datuma, ali je pisano Botićevom rukom, i ćirilicom. U pismu Botić kaže: »Evo smo do Đurđeva - došli« . . ., što bi značilo, da je najviše par dana pred Đurđev-danom. Međutim malo niže Botić veli: »I da ti kažem, o Đurđevu ću saraniti moju bosansku opravu« . . . što nas upućuje, da Đurđev-dan nije bio tako blizu, tj. da je do njega trebalo barem jedan tjedan. Kako Đurđevdan pada po novom kalendaru 6. svibnja (po st. 23. travnja), to sam pismo datirao: krajem travnja. Godinu sam odredio po tome, što je početkom 1852. Botić došao u Đakovo, pa se je želio svoje »bosanske oprave« što prije osloboditi. e. [Đakovo,] 14. Svibnja [1852]. Naco, brate po Bogu i po srcu! U Osjeku nijesam bio na vašar, nego sam Djakovačkog vidio, i" dopada mi se; ali ti, brate, nema onog veselja, onog ushićenja, pa da bi ti u pameti za dugo vremena ostao. Šatora mnogo kô utaborene vojske; to se oku dopada, i dopadaše navala kola sa svake strane. A da ti kažem što je mene osobito zanimalo! — Kad no bješe dva prva dana marvinski vašar, pa ja ustani rano i otiđi k' vašarištu, a od svakud naglo bičkaranje, i krika, i aekanje: dok etoti čopora uzvirene krmadi s' jedne strane, a čopora s' druge; sad jedno bavrne iz čopora a za njim srebroljubac ko bjesomučan, sad drugi onamo, sad treći: sve dok se urede, i skupno upute. Tako arlanje i alabučenje, a u jutru rano, kad sve ostalo muči i sokaci su pusti, mene je to jako zanimalo i to jedino me op[om]injalo vašara dalmatinskih.- Pače, Naco, kad bi ti amo došao, kako pišeš, pa da bi se odavle na put opremili, to ne samo što bi mi najpovoljnije i za naš put najshodnije bilo; nego bi meni i trebalo poštogod tebe. za da me lakše odavle puste, i za opremiti nešto drugo važno za čitav moj život, o čemu bi sada bilo utaman i nezgodno razgovarati. Brate, strašno ti čamim! ja sam ti tako spao u ova dva mjeseca, da evo nemogu da pero u ruku uprav uzmem, za napisati braći dvije riječi pozdrava: i tebi sam ovoga puta morao prije pisati, no nadajući se da će me se ovo čamilo okaniti, pa da bi i Vezicu

1 pisao i Martinu

2 odgovorio, odgađao sam dan po dan. Ima mjesec skoro da u Dalmaciu nepišem, a nikada nijesam imao više predmeta. Molim te, kad prvi put bratu pišeš, piši mu i to: »Šalješ li kada Bošnjaka

3 u kakvo selo?« ali te zaklinjem da nijesi mu slova drugo, osim toga, napomenuo. Nebili me to štogod streslo! Čudno li je vrag zavrgo u svoje kolo te naše (ta đavolja, a ne naše kako su taki) književnike! Osim onoga što si mi pisao, čuo sam i to kako su se posvadili oko jedne pjevačice: bruke gore na svijetu ja neznam može li čovjek čuti! 18. Svibnja. 23. Svibnja — Eto da vidiš svu moju sramotu; u tri put da ti moram pisati dva slova! Nego da nije to do srca, ja se nadam da ćeš ti uvjeren biti, kako sam ja uvjeren da pravu ljubav pisanje niti može sastaviti niti rastaviti, e bi tad naopako bilo po ona srca koja ili pisati neznadu ili se neusuđuju o O, Arhivski vjesnik 129