ARHIVSKI VJESNIK 13. (ZAGREB, 1970.)
Strana - 130
listu jednom privjesiti svoje najtajnije misli, ili i neznadu rječima izkazati na što ipak srce kuca! A ja kad me spopane nekakvo čamilo za vas moj život ne zna zabrazdati dva slova. Nego ako Bog da, nećuli se štokod opomenuti odsele. Bio sam dvaput ovo dana na selu, mrskim zaista poslom (tražiti da se spainski dug izplati), nego ipak me je nešto oporavilo što takovo općenje s r najpouzdanijom vrstom naroda, što ugrijanije sunce i zaodjevena priroda — Zabavljam ti se ovo dana Vukovim Rječnikom, i među zlatom da ti kažem dvije budalaštine. Malo više od pola sam ga dosada prostio, no u toj polovici samijeh taljanskijeh riječih biću našao jedno hiljadu, koje je on sakupio po Boci i Crnoj gori i uvlačio jih u svoj Riječnik kano čisto srpske: sad se bojim po Bačkoj i po Banatu biće i koju madžarsku pokupio a možda i koju njemačku. Drugo ti je pak, što je suvišno, jednu istu riječ na tri a možda i na više mjesta zabilježiti n.p. čovik vide čovjek — čoek vide čovjek; taj trud nije nimalo trebao ni njemu ni drugome; dosta je bilo, da je u predgovoru napomenuo štogod o toj razlici među podnarječja jugoslavjanska, kano što je o izdavanju drugijeh svojijeh knjiga; a to je kod rječnika morao uraditi, da i nije kod nikakve druge svoje knjige; tada bi u rječniku manje tabaka bilo, pa i troška barem 1 fr. srebra manje: a to nebi bila mala stvar kod novčane sile naše književnosti. Da ja cijenim Vuka kano što cijenim većinu našijeh književnika, koji su se odtuđili od svake ljepote, manje bi mi srce vrijeđalo, nego i onako su na Vuka pizmeni, pa neće ni ovoga propustiti da ga neopanjkaju. A što bi nanj navalili bez razloga i pravde, to mi nije toliko žao, koliko kad prikor zasluži, pa neće da mu oproste u ime neizmjernog dobra što je s' druge strane narodu učinio, sakupljajući neizmjerno njegovo blago jezikoslovno, pjesničko i etnografičko. 29? Svibnja. Pozdravi Bartulića i Hristu a i Vezica' i Starčevića. Bio sam opet na selo dvaput ovo danâ s' bratom; samo kad bi Bog dao da i odsele češće otiđem. Naco, brate, nadam se ovđe će mi biti dobro, a ono, ako i ne dobro barem neloše, za jedno pet-šest godina; a nadam se pak s'druge strane više mi neće ni trebati ovđe biti; nego, kako sam ti gori napomenuo, o tome ćemo se ustmeno razgovarati kad ti amo dođeš, pa ćeš i sam štokod pomoći moje namjere. Eda Bog da, da se sve ne izjalovi! Ostaj mi s' Bogom, brate. Pozdravi i da si mi sam zdravo. Što je od Zagrebčana. Čitao sam juče pet brojeva »Srbskijeh Novina« na koje se sada Biskup u Beogradu bivši pribrojio. Neki S. Popović pretresuje u br. 50. postupanje Zagrebčana glede njiovog poziva na književnike, da bi prevađali i pisali dramatičnijeh djela, pa da će biti naknađeni, no da se iste proizvode neće s' početka potanko gledati: tj. da ji samo bude, pa bili kakvi mu drago. Sada to pretresa S. Popović, nego umjerenost, praktičnost, bistrina, dopada mi se do svake hvale. Ban 4 je štampao nekakvo djelo »Mejrema« i poslao mi biaše jednog istiska, pa neznam kako na pošti propade. A neznaš da ću ti možda Vuka vidjeti ovđe! Da ga voda može donijeti, pa da ga vidim i da mu zahvalim! Zatvori i zapečati lista Martinu, pa mu ga pruži. S' Bogom brate, Brat Pavao 5 1 Vežić Vladislav, kojega Botić naziva Vezićem. 2 Martinu Nediću (Ï). 3 Bošnjaka = Luka Botić. 4 Matija Ban je štampao dramu »Mejrima« 1849. 5 Pismo je pisano ćirilicom. 130
