ARHIVSKI VJESNIK 11-12. (ZAGREB, 1968-1969.)

Strana - 472

PRAVILNIK O UVJETIMA ZA KORIŠTENJE REGISTRATURSKOG MATERIJALA I ARHIVSKE GRADE DRŽAVNOG SEKRETARIJATA ZA VANJSKE POSLOVE I DIPLOMATSKIH I KONZULARNIH PREDSTAVNIŠTAVA JUGOSLAVIJE U INOZEMSTVU (Službeni list SFRJ, br. 23-1969) Tzv. »diplomatski arhivi« predstavljaju poznat i izvanredan izvor za povijesna istraživanja, kako u nacionalnim okvirima tako i na međunarodnom planu. Stoga je razumljiv interes istraživača posvuda u svijetu za propise kojima se regulira pravni režim korištenja građe u tim arhivima. U SFRJ srodan arhiv postoji u organizacionom sklopu Državnog sekretarijata za vanjske poslove u Beogradu (u nastavku skraćeno: DSVP). U naslovu citirani Pravilnik stupio je na snagu 6. VI 1969. propisujući uvjete korištenja građe i u tom arhivu. Kao pravna osnova ovog Pravilnika uzet je čl. 14 Zakona o Arhivu Jugoslavije. Njegov st. 1, naime, određuje: »Arhivska građa od posebnog interesa za federaciju dostupna je javnosti i može se koristiti za naučne i druge potrebe, osim ako bi korištenje određene arhivske građe bilo protivno interesima društvene zajednice.« U st. 2. dodaje se tome: »Općim aktom Arhiva Jugoslavije odnosno organa ili organizacije kod kojih se arhivska građa nalazi određuju se, u skladu sa zakonom, uvjeti za njeno korištenje.« Na toj pravnoj osnovi, kroz svojih 14 članova, Pravilnik propisuje uvjete za korištenje, kako se to i iz naslova vidi, ne samo za arhivsku građu nego i za registraturski materijal, i to kako za građu nastalu radom samog DSVP-a, tako i onu nastalu radom diplomatskih i konzularnih predstavništava Jugoslavije u inozemstvu, a jednako i za arhivsku građu (»privatne arhive ili dokumente«) koja »darovanjem, otkupom ili na drugi način« uđe »u sastav arhivske građe Sekretarijata ili predstavništava«, (čl. 13.) U čl. 1. odmah se razlikuje: registraturski materijal, koji može biti korišten samo za službene potrebe, od arhivske građe, koja može biti korištena za službene potrebe i za naucnoistraživački rad. »Istraživanje arhivske građe može se vršiti samo u prostorijama Sekretarijata.« (čl. 2) Što se tiče korištenja registraturskog materijala i arhivske građe za službene potrebe, propisano je (čl. 3) da to vrše »za to određeni radnici Sekretarijata« na osnovi pismenog zahtjeva organizacione jedinice Sekretarijata, državnog organa, radne ili druge organizacije. U posebnom slučaju, o kojemu govori st. 2. istog člana, mogu to korištenje vršiti i »predstavnici« spomenutih »zainteresiranih organa i organizacija«, ali samo »u suradnji s radnicima Sekretarijata koji su za to određeni, i pod njihovom kontrolom«. Korištenje građe za naučne potrebe razrađeno je u čl. 4—13. Prije svega se u čl. 4 precizira što se podrazumijeva pod korištenjem u naučne svrhe, pa se određuje: »Kao korištenje arhivske građe za naucnoistraživački rad smatraju se, u smislu ovog pravilnika, istraživanja koja vrše naučni radnici i radne ili druge organizacije koje se bave naučnim istraživanjem.« Logički se na to nadovezuje odredba čl. 8, po kojemu: radna ili druga organizacija koja se bavi naučnim istraživanjima, odnosno osoba koja traži odobrenje za istraživanje arhivske građe, mora u zahtjevu za davanje odobrenja navesti svrhu istraživanja, odnosno temu koju obrađuje. Odobrenje za korištenje izdaje državni sekretar ili osoba koju on odredi, a takvo odobrenje »glasi na ime i ne može se prenositi na drugu osobu« (čl. 7). Čl. 9 i 10 razrađuju primjenu principa javnosti arhivske građe, fiksirajući rokove javnosti. Prvi relevantni rok utvrđen je danom 1. siječnja 1945. Uglavnom srodno kao u postojećem arhivskom zakonodavstvu SFRJ određuje stoga čl. 9, st. 1: »Arhivska građa nastala prije 1. siječnja 1945. može, u pravilu, biti korištena za naucnoistraživački rad.« Slijedi zatim drugi vremenski kriterij utvrđen granicom od 50 godina, pa se u istom čl. 9, st. 2 određuje: »Arhivska građa nastala poslije 1. siječnja 1945. može biti korištena za naucnoistraživački rad tek po isteku pedeset godina od dana njenog nastanka.«